Vesna Parun: Kad bi se moglo otputovati



Vesna Parun (1922-2010) nesumnjivo je jedno od najznačajnijih hrvatskih književnih imena druge polovice prošlog stoljeća. Rodom s otoka Zlarina, od pojave svoje prve pjesničke zbirke ''Zore i vihori'' (1947) nametnula se kao najistaknutiji predstavnik suvremene hrvatske lirike, no tijekom godina njena je spisateljska djelatnost obuhvatila i brojne druge žanrove: poeziju za djecu, drame, igrokaze, epigrame, radio-igre, satiru, erotsku poeziju, pa sve do haiku stihova.

Osebujna ličnost koja nije robovala uvriježenim konvencijama, Vesna Parun se osim u književno-autorskom radu istaknula i u slikarstvu, te prevođenju poezije drugih autora poput Goethea, Rilkea, Baudelairea, te brojnih bugarskih pjesnika.

Ovaj dokumentarni film iz 1995. bilježi putovanje Vesne Parun po jadranskoj obali, rodnom Zlarinu, tijekom kojeg se isprepliću njene misli o životu i sebi samoj, a o njoj govore i njoj bliski ljudi, poput Drage Štambuka i Tonka Maroevića.

Naslov je preuzet iz istoimene pjesme Vesne Parun:

Kad bi se moglo otputovati, kad bi se moglo sjesti na konja
i otići zauvijek, ili neku staru lađu
prevariti da nas odvede iz grada,
prijatelj bi ostavio prijatelja, mati bi ostavila djecu.
Kuće bi se raspukle od suza onih koji ostaju
planine bi zazelenile od pjesme onih koji odlaze.

Pa ne znam s kime bih htjela iščekati zoru
sa onima koji plaču, ili sa onima što pjevaju.
Jer koji plaču polako će se utješiti
a koji pjevaju umorit će se pjesme.

Ja nikad ne bih otputovala ni na konju ni na lađi
jer su mi i onako već daleko svi koje htjedoh zadržati blizu.
Jer nemam od koga da bježim. I zato jer se plašim povratka.

Ali kad bi se moglo otići zauvijek, i zaista otići s pjesmom
mislim da bih se rastajala dugo od mjesta na kojima sam plakala.
I nikad ne bih zaboravila one koji su zbog mene, bar jednom
bili malo radosni i praštali mi nasmiješeni.