Sjećam se, te večeri kiša je padala



Sjećam se, te večeri kiša je padala,
padala je tako snažno kao da samo nebo
propada. Sedam je puta padala te večeri.
I svaki put padala je sve snažnije.

A mi smo se ljubili.

I padali.

I propadali.

I gromovi su udarali,
tamo, negdje sasvim u daljini.

Daleko, sasma daleko,
te večeri bilo je sve:
i nebo, i zemlja, i munje, gradovi
i gromovi.  - I nas dvoje!
Koji smo željeli, koji smo
tako silno željeli,
jedno drugom biti što bliže. 

Je li to ista kiša, ili ih je
sedam palo odjednom, te večeri?
Mi smo se smijali. Smijali smo se ludo.
I plakali. Kao djeca. Mokri do kože.
Od kiše.

I ljubavi.

Vinko Kalinić