Monolog na rubu vremena

Vinko Kalinić 21:26:00 1 comments Moje pjesme

Davno si otišao. Davno.
Ne sjećam se više koji to bijaše dan.
Ni mjesec. Ni godina. A poslije
sve su bile iste. Te godine. Puste.
I užasno prazne. Toliko prazne da ih
čovjek najradije ni brojao ne bi.
Pamtio bi samo one dane kada smo
se smijali. Onako. Bez razloga.
Kada smo se smijali svemu. -
Ali vrijeme k`o vrijeme. Izbriše sve.
Zaračuna i ono što zbilo se nije,
a trebalo je. I ono što jest, a nije.  

Gdje si uopće sada?

Visoko nad gradom jedan zvonik
odzvanja podne, a ja stojim na rubu ceste
koju bi trebao prijeći. - Gužva je.
I ljudi psuju jedni druge.

Ne prelazim je. 

Više od svega tek htio bi ti reći,
kako srce zatreperi... Znašl li?
Ono te još uvijek čuva
u šapatu jedne riječi.

Vinko Kalinić