Ne mrzim sebe, ali ništa ne mrzim kao svoje Ja.
I mrzi me da govorim o sebi.
Koga su bacili gola na snijeg, usred svakoga zla,
i rekli: gladuj i zebi.
Trpjeli su me dok sam bio mlad,
jer sam imao kičme i snage;
a daleko mi je veća cijena sad
kada star padam s vage.
Tješe me ljudi dobrotom i bolnicama;
oni vječiti bolesnici;
kad volim lutanja mase prijestolnicama
i moju samoću u tmici.
Putuj! Kaže mi moja vlastita Himera,
stanuj u vagonu i na lađi;
ali nikada do španjolskih sijera,
nikada do Mebika u svađi.
Don Kihot je plemenit hidalgo,
a ja sam konjušnik bez konja.
I spor sam pješak i trom sam malko,
kada zemlja i kiša vonja.
Ne slavim srce ni svete laži suza,
ja cijenim razum hladni;
jer hipnoza je opasna Meduza
i svi smo tek Uma gladni.
Ja sam čekao da me pokopa snijeg
i spavao u vrtu, na tlima;
i na me je palo brdo i brijeg,
i duh je moj ukrutila zima.
Ne plačem. Ali žalim prazna ljeta,
godine bez napora ruku;
žalim propala vremena svijeta,
žalim propuštenu muku.
Cepnem do prve biblioteke
da u tišini žvakam kruha;
i do vrbe, do srebrne rijeke
da skinem ljagu mojega ruha.
Ali o sebi govor mrzim.
I obraćam se drugima.
Gužvi što kola hodom brzim
u vijugama dugima.
Svijetu što žicom munju hvata
ili na selu žito trijebi,
uzalud i bez pravih vrata
čovjek priča o samome sebi.
Beskorisno je naše Ja
i razgovori gube svrhu;
kad nam u vatru spale prah,
u vatri — mi smo na vrhu.
I sa svim trudom i čežnjama svojim
možda ja ni ne postojim.
Tin Ujević
0 comments:
Objavi komentar