Samo je san stvarnost
Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra...
Preostaje samo nada i očekivanje.
Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama,
a pogiba sa laži na usnama.
Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne
ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi,
no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe...
i da se skupe esencije proliju u ljubavnu
izgaranje nad lomačom tijela.
Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno
bude motiv za dublju, svečanu muziku energije
koja pročišćuje. Jer patnja mora da je zaslužila
jednu vječitu ljepotu.
I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar,
da se vrate drugi put, s dubljim stalnijim
zvukom i čišćim značenjem,
da se dogodi saznanje proljeća.
Tin Ujević
Da, tako je to: ljudi odlaze, a pjesme ostaju!
Vice Vukov
(Šibenik, 3. kolovoza 1936. - Zagreb, 24. rujna 2008.)
Vice Vukov rođen je u Šibeniku, u peteročlanoj obitelji Stipe i Amelije Vukov podrijetlom s otoka Zlarina. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu stekao je titulu profesora filozofije te talijanskog jezika i književnosti, a završio je i Institut za visoke međunarodne studije u Parizu.
Na Opatijskom festivalu pjesmom "Mirno teku rijeke", osvaja prvo mjesto i gotovo preko noći postaje najpoznatiji pjevač u tadašnoj Jugoslaviji.
60-ih i početkom 70-ih godina prošlog stoljeća, osvajao je sve najvažnije hrvatske festivale, a bivšu Jugoslaviju je dva puta predstavljao na natjecanjima za pjesmu Eurovizije.
Čuvene pjesme poput "Tvoja zemlja", "Bokeljska noć", "Pismo ćali", "Dalmatinska elegija", "Vužgi ga Blaž", "Dobro mi došel prijatelj", "Suza za zagorske brege", "Zvona moga grada" i brojne druge na neki su način postale narodna baština.
Iako Dalmatinac, Vice je najljepšu zagorsku baladu otpjevao s toliko srca kao da je i sam odrastao na jednom od prelijepih "dragih brega" s "dišečim jutrima".
0 comments:
Objavi komentar