Ni vjetrovi, ni oluje
ni bolest, ni ratovi
ni glad, ni odlasci
ni vrijeme koje grize
strašnije no i jedan zub
nitko, nitko ne može
odnijeti sve
ni kiše ne mogu oprati
baš svaki trag
pa i sjećanja kad izblijede
uvijek ostane nešto
u dnu čaše
u ritmu srca
na licu kamena
pod korom zemlje
na dnu mora
nestalo davno
opet bude dio nas
- kako ne!
nečeg dragog prisjeti se svak
čak i pred onim
spomena što vrijedno nije
odmahnuti ćeš rukom
- daj, molim te!
i kad nestanu ljudi
pa i čitavo neko vrijeme
svemir pamti mjesto nas
zadubiš se u dubine,
u visine podigneš li pogled,
okreni se bilo gdje
osjećaš li
koliko je to
s v e
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar