Zapleteni o otok




Predstavljanje knjige „Kad otok putuje“ Irme Kovačić

Još jednom zaplelo se vrime o švere aleroja što kuca na sri kulfa mora Jadranskog. Uz nas, ovoga puta s nama zaplovio je i sam otok, po tko zna koji put uhvaćen u svoj svojoj raskošnoj ljepoti, u svom svom omamnom prirodnom bogatstvu, zatečen na djelu zavodničkom, ispričan u pričama zaljubljenika, ukoričen u knjizi za koju smo sigurni da će je svatko tko se makar i nehotice susretne s njim, s otokom koji putuje i na svojim putešestvijama, u svim svojim oblicima, vrti švere u ljudskim glavama i dušama, poželjeti uzeti u svoj zagrljaj i ponijeti sa sobom, u intimu svoje sobe, da joj se uvijek može vratiti i ponovno otputovati s njim – ona (knjga) i on (otok) ovdje su doista urnebesan par! - u prostranstva koja sniju svi zaljubljenici, koje maštaju ljudi s osjetom za miris, za okus, za boje, za detalj, za zgodu, za ono što se događa u njima i oko njih, za ono lijepo oko nas, što i nas same čini i ljepšima i boljima i bogatijima.


Takva je to knjiga! Knjiga koju ne možeš, poput monogih drugih, tek uzeti u ruke i pročitati je! Jer naći će ona već način kako da te svojom pričom izbaci iz kolosjeka, da te prinudi na čitanje – a čitanje je poput putovanja, radnja koja traje! - da ti zapiše u podsvijest već nešto što će svijest tražiti da joj odgovoriš. I morat ćeš i ti na put! Na put oko svijeta, s otokom koji putuje oko samog sebe, i s tobom koji ćeš otkriti otok u sebi, a što li je otok drugo, ako ne čitav jedan mali svijet,  koji stoji i sam za sebe i koji je slika svih drugih svjetova.


„Riječ je o dokumentarnoj prozi koja bez sumnje ima svoju faktografsku vrijednost, ali način na koji je pisana čini je izrazito umjetničkim, književnim djelom.“ – zapisat će u predgovoru knjizi Božidar Prosenjak.

Kneginja iz Knežice

Nekoć davno, dok bijaše još sasvim lijepa i mlada poput čežnje iz uzdaha Šimeta Pepeta – oh da, zbog te neodoljive mladosti i ljepote, skoro i ja nekoć zaglavih na jednom bregu i v Zagorju i v Međimurju! - doputovavši s pitomih i bajkovitih brega kontinentalne Hrvatske na breg viški, autorica je pomiješala sve vrijednosti. Na bregu, optočenom dubokim, neukrotivim i nepredvidljivim morem, ritam svemira odjednom promijenio je svoj takt i ples je mogao početi. Ples, kojemu je trebalo tek otkriti i korake i glazbu!


Poput kapare, čije „oči su plahe i sniju“, a u kojoj će Pjesnikinja otkriti „dušu balerine“, i sama će pustiti žilje kroz pukotine stamen kamena, „a more, a sunce“ da vidi njene „ustremljene ruke“ što „sanjaju dodir“.

Tu, u kršnom zagrljaju, na škrtoj i goloj zemlji, koje je manje i od kamena i od mora,   pronaći i svoju kućicu i svoju špilju. U njima će sagraditi svoj hram, da bude u dosluhu s borovima, rogačima, česminama, alojima, artičokama, šparogama, žižulama, pa čak i stalaktitima morskim. U smokingu od smokve, slušati će govor vjetrova i iščitavati poruke tla, od ribara, težaka i berača ružmarina, koji je to na kopnu ali ne i na otoku, jer tu se bere źeromod, učeći riječ po riječ, i sama će postati otočankom, što će reći optočenom ne samo morem, nego i pogledom na svijet, koji iz Knežice, koji iz oceana viškog, izgleda sasvim drugačije nego sa štekata u kavom velegradu.

I ne samo da će postati otočankom, nego će osjetiti potrebu zaputiti se i za i s otokom, što će reći (prepo)roditi se ponovno, i još više, rađati se uvijek iz početka: jer to je otok – čitav svijet sveden na najmanju moguću mjeru, gdje navodno uvijek sve ostaje isto, a zapravo nigdje čovjek ne može doživjeti ritam pridode i puninu života, kao tu. Naravno, pod pretpostavkom da taj homo sapiens ima sluha za pulsiranje svemira!


Svojim pričama o otoku, Irma Kovačić dokazala nam je da pripada plmenitaškom rodu onih, u isto vrijeme i ukletih i blagoslovljenih duša, koje na stvari, bića i pojave što se rađaju, žive i umiru oko nas, bacaju sasvim novo svjetlo, šireći nam vid, sluh i opip, te dajući i nama i njima neke sasvim nove vrijednosti.
                                     
Kad kažem ukletih, onda mislim na one duše koje ne pristaju na teror banalnosti, koje smognu hrabrosti otisnuti se od obale i zaputiti se na neizvjesno životno putovanje, makar nerijetko izazivale čuđenje u svijetu, makar i same postale dalekim i napuštenim otokom. Blagoslovljene pak zato, jer nam takve, odmetnute od norme, i od tamo šalju signale da ima života, i da ima svijeta, i povrh, i mimo ovih naših normiranih života, i kako nije baš sasvim sigurno da je bolje biti normaln nego nenormalan.


Smok! Cmok! U tom svom literarnom ludizmu, Irmi od srca želim da joj i dalje smokve rađaju što bolje, jer sam siguran da će bez obzira na formu izraza, njen i naš otok u svakom njenom poetskom poljubcu biti ponovno rođen, kao kakav usnuli mladić, kojeg tek čekaju njegove ognjene, a neotkrivene zemlje.


Treće predstavljenje knjige

U punoj dvorani novouređenog Kulturnog centra Ivan Vitić, na trećem predstavljanju drugog izdanja, o knjizi Irme Kovačić „Kad otok putuje“, uz klapu Gusaricu, koja svakim svojim nastupom publiku odvede izvan vremena i prostora, govorili su pjesnici Joško Božanić i Jakša Fiamengo, te urednik Drago Bukovec.


Skup je u ime nakladnika, Pučkog otvorenog učilišta iz Velike Gorice, pozdravila Sanja Borkovac.

Uz predstavljanje knjige upriličena je i mala izložba slika našeg komiškog slikara Šimuna Martinisa, a događaj su zajedno organizirali Grad Komiža, portal Moj otok Vis i Gradska knjižnica Ranko Marinković, čija ravnateljica Luca Bogdanović moderirala skupom. 

 
Malu galeriju fotografija možete pogledati na facebook stranici portala Moj otok Vis.


Vinko Kalinić
Moj otok Vis