Još jednom zaplelo se vrime o
švere aleroja što kuca na sri kulfa mora Jadranskog. Uz nas, ovoga puta s nama
zaplovio je i sam otok, po tko zna koji put uhvaćen u svoj svojoj raskošnoj ljepoti,
u svom svom omamnom prirodnom bogatstvu, zatečen na djelu zavodničkom, ispričan
u pričama zaljubljenika, ukoričen u knjizi za koju smo sigurni da će je svatko
tko se makar i nehotice susretne s njim, s otokom koji putuje i na svojim putešestvijama,
u svim svojim oblicima, vrti švere u ljudskim glavama i dušama, poželjeti uzeti
u svoj zagrljaj i ponijeti sa sobom, u intimu svoje sobe, da joj se uvijek može
vratiti i ponovno otputovati s njim – ona (knjga) i on (otok) ovdje su doista
urnebesan par! - u prostranstva koja sniju svi zaljubljenici, koje maštaju
ljudi s osjetom za miris, za okus, za boje, za detalj, za zgodu, za ono što se
događa u njima i oko njih, za ono lijepo oko nas, što i nas same čini i
ljepšima i boljima i bogatijima.
Takva je to
knjiga! Knjiga koju ne možeš, poput monogih drugih, tek uzeti u ruke i
pročitati je! Jer naći će ona već način kako da te svojom pričom izbaci iz
kolosjeka, da te prinudi na čitanje – a čitanje je poput putovanja, radnja koja
traje! - da ti zapiše u podsvijest već nešto što će svijest tražiti da joj
odgovoriš. I morat ćeš i ti na put! Na put oko svijeta, s otokom koji putuje
oko samog sebe, i s tobom koji ćeš otkriti otok u sebi, a što li je otok drugo,
ako ne čitav jedan mali svijet, koji
stoji i sam za sebe i koji je slika svih drugih svjetova.
„Riječ je o dokumentarnoj prozi koja bez sumnje ima svoju
faktografsku vrijednost, ali način na koji je pisana čini je izrazito
umjetničkim, književnim djelom.“ – zapisat će u predgovoru knjizi Božidar Prosenjak.
Kneginja
iz Knežice
Nekoć davno,
dok bijaše još sasvim lijepa i mlada poput čežnje iz uzdaha Šimeta Pepeta – oh
da, zbog te neodoljive mladosti i ljepote, skoro i ja nekoć zaglavih na jednom
bregu i v Zagorju i v Međimurju! - doputovavši s pitomih i bajkovitih brega kontinentalne
Hrvatske na breg viški, autorica je pomiješala sve vrijednosti. Na bregu,
optočenom dubokim, neukrotivim i nepredvidljivim morem, ritam svemira odjednom promijenio
je svoj takt i ples je mogao početi. Ples, kojemu je trebalo tek otkriti i
korake i glazbu!
Poput
kapare, čije „oči su plahe i sniju“,
a u kojoj će Pjesnikinja otkriti „dušu
balerine“, i sama će pustiti žilje kroz pukotine stamen kamena, „a more, a sunce“ da vidi njene „ustremljene ruke“ što „sanjaju dodir“.
Tu, u kršnom
zagrljaju, na škrtoj i goloj zemlji, koje je manje i od kamena i od mora, pronaći
i svoju kućicu i svoju špilju. U njima će sagraditi svoj hram, da bude u
dosluhu s borovima, rogačima, česminama, alojima, artičokama, šparogama,
žižulama, pa čak i stalaktitima morskim. U smokingu od smokve, slušati će govor
vjetrova i iščitavati poruke tla, od ribara, težaka i berača ružmarina, koji je
to na kopnu ali ne i na otoku, jer tu se bere źeromod, učeći riječ po riječ, i sama će postati otočankom, što će
reći optočenom ne samo morem, nego i pogledom na svijet, koji iz Knežice, koji
iz oceana viškog, izgleda sasvim drugačije nego sa štekata u kavom velegradu.
I ne samo da
će postati otočankom, nego će osjetiti potrebu zaputiti se i za i s otokom, što
će reći (prepo)roditi se ponovno, i još više, rađati se uvijek iz početka: jer
to je otok – čitav svijet sveden na najmanju moguću mjeru, gdje navodno uvijek
sve ostaje isto, a zapravo nigdje čovjek ne može doživjeti ritam pridode i
puninu života, kao tu. Naravno, pod pretpostavkom da taj homo sapiens ima sluha
za pulsiranje svemira!
Svojim
pričama o otoku, Irma Kovačić dokazala nam je da pripada plmenitaškom rodu
onih, u isto vrijeme i ukletih i blagoslovljenih duša, koje na stvari, bića i
pojave što se rađaju, žive i umiru oko nas, bacaju sasvim novo svjetlo, šireći
nam vid, sluh i opip, te dajući i nama i njima neke sasvim nove vrijednosti.
Kad kažem
ukletih, onda mislim na one duše koje ne pristaju na teror banalnosti, koje
smognu hrabrosti otisnuti se od obale i zaputiti se na neizvjesno životno putovanje,
makar nerijetko izazivale čuđenje u svijetu, makar i same postale dalekim i
napuštenim otokom. Blagoslovljene pak zato, jer nam takve, odmetnute od norme,
i od tamo šalju signale da ima života, i da ima svijeta, i povrh, i mimo ovih
naših normiranih života, i kako nije baš sasvim sigurno da je bolje biti
normaln nego nenormalan.
Smok! Cmok!
U tom svom literarnom ludizmu, Irmi od srca želim da joj i dalje smokve rađaju
što bolje, jer sam siguran da će bez obzira na formu izraza, njen i naš otok u
svakom njenom poetskom poljubcu biti ponovno rođen, kao kakav usnuli mladić,
kojeg tek čekaju njegove ognjene, a neotkrivene zemlje.
Treće
predstavljenje knjige
U punoj
dvorani novouređenog Kulturnog centra Ivan Vitić, na trećem predstavljanju drugog
izdanja, o knjizi Irme Kovačić „Kad otok putuje“, uz klapu Gusaricu, koja
svakim svojim nastupom publiku odvede izvan vremena i prostora, govorili su pjesnici
Joško Božanić i Jakša Fiamengo, te urednik Drago Bukovec.
Skup je u
ime nakladnika, Pučkog otvorenog učilišta iz Velike Gorice, pozdravila Sanja
Borkovac.
Uz
predstavljanje knjige upriličena je i mala izložba slika našeg komiškog slikara
Šimuna Martinisa, a događaj su zajedno organizirali Grad Komiža, portal Moj
otok Vis i Gradska knjižnica Ranko Marinković, čija ravnateljica Luca
Bogdanović moderirala skupom.
Malu
galeriju fotografija možete pogledati na facebook stranici portala Moj otok Vis.
Vinko Kalinić
Moj otok Vis
0 comments:
Objavi komentar