(iliti Oda ljetu)
Iz magle stižemo, k magli idemo
k`o zvjezdari, zamagljen krčeći svoj put
i korak nam drhti po zemlji što se vrti
suludo
snovima nošeni, vremenom košeni
jurimo k`o furije, u tom hodu hromom
dok nad nama se lomi vječit neki glas
odjekuje: budi crv! budi mrav!
u šarenim lažama sreći nudeć spas
i hodimo, vazdan, u čežnji, u strepnji, u strahu
k`o uboga djeca pred olujom, i pred gromom
sustižući tek svoj zaborav
no dogodi se i to, sasvim iznenada
zaiskri se sunce kao mač u ruci
strašna osvetnika
zlatna rosa k zemlji pada
pa čak na licu patnika, i očajnika
probudi se radost, uskovitla se nada
tako i ja, bacajuć odijelo
i gol, k`o od majke rođen
bijedi svakoj pjevajuć opijelo
pred tobom, Zemniče
stisnut u svoje malo, usplahireno tijelo
- od svih stvari jedino što je sveto! -
ja se klanjam, ja ti kličem:
dobro jutro ljeto, dobro jutro ljeto
Vinko Kalinić
(Foto: Dragan Borčić)
0 comments:
Objavi komentar