U prolazu



Odnijet će nas more
odnijet će nas daleko
odnijet će nas neprimjetno
ne pitajući za našu volju

kao što odnosi stoljeća
kao što pomjera tektonske ploče
i brodove, velike i male
ostavljajući za sobom tek
prazne boce, iznošene cipele
i sipinu kost

razumiješ li, odnijet će nas
(kad i gdje, to ne zna nitko!)
i tko zna hoće li od nas
ostati i toliko

ako ne more, ono vjetar
netko hoće, to je stalno
odnijet će nas
neki stranac, oblak, val

ili vrijeme samo

i bit ćemo odnijeti
zauvijek ćemo biti
odnijeti

s ovog mjesta
s ove obale
s ovog mora

meni ako ne vjeruješ
svrati na bilo koje žalo
ono će ti reći, a čut ćeš i sam
kako n e m a nekog
tko bi moro biti tu

to n e m a
odzvanja jače
od svega što ima

mjesto njemu, zato ja kažem tebi
ovako, u prolazu (svakom to kažem
tko ima i malo još živa srca):
stani čovječe, nasmješi se

nasmješi se za mene
namješi se za njega
ako ne vjeruješ,
nasmješi se
bez razloga

makar iz praznovjerja

ako ne za sebe
pusti mene
da izgorim
od tebe

do pepela
do katrana

vječnost cijela jer nije ništa
niti pustoš, ni praznina
- makar sav sam ti
od odlazaka, toliko
da me više nema nego ima -
pred žeravicom tom
što drhti
u osmijehu tvom

i mom

Vinko Kalinić