Odnijet će nas more
odnijet će nas daleko
odnijet će nas neprimjetno
ne pitajući za našu volju
kao što odnosi stoljeća
kao što pomjera tektonske ploče
i brodove, velike i male
ostavljajući za sobom tek
prazne boce, iznošene cipele
i sipinu kost
razumiješ li, odnijet će nas
(kad i gdje, to ne zna nitko!)
i tko zna hoće li od nas
ostati i toliko
ako ne more, ono vjetar
netko hoće, to je stalno
odnijet će nas
neki stranac, oblak, val
ili vrijeme samo
i bit ćemo odnijeti
zauvijek ćemo biti
odnijeti
s ovog mjesta
s ove obale
s ovog mora
meni ako ne vjeruješ
svrati na bilo koje žalo
ono će ti reći, a čut ćeš i sam
kako n e m a nekog
tko bi moro biti tu
to n e m a
odzvanja jače
od svega što ima
mjesto njemu, zato ja kažem tebi
ovako, u prolazu (svakom to kažem
tko ima i malo još živa srca):
stani čovječe, nasmiješi se
nasmješi se za mene
namiješi se za njega
ako ne vjeruješ,
nasmiješi se
bez razloga
makar iz praznovjerja
ako ne za sebe
pusti mene
da izgorim
od tebe
do pepela
do katrana
vječnost cijela jer nije ništa
niti pustoš, ni praznina
- makar sav sam ti
od odlazaka, toliko
da me više nema nego ima -
pred žeravicom tom
što drhti
u osmijehu tvom
i mom
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar