Nemam pjesmu današnju,
tek od jučer vučem
odjek
nekih davnih riječi.
Na zgarištu, u pepelu,
još vreo od dodira,
što plamte
i kad te nestane,
stojim sam.
Na raskršću.
I sutra je neizvjesno.
O sjene suhog lišća
razasutog po putu
zapleo se ovaj dan.
Od zgasnulih boja
udišem ti život.
Od sjećanja.
Od strepnje.
Duplja čovječja
mjesto mene
krezubom se suncu
diže.
Ali
prkosna!
O ljubavi, bez koje
nit` jesmo nit` nismo,
pjesma kad šuti,
neka šapuću ti
moje kosti.
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar