Prkosna



Nemam pjesmu današnju,
tek od jučer vučem
odjek
nekih davnih riječi.
Na zgarištu, u pepelu,
još vreo od dodira,
što plamte
i kad te nestane,
stojim sam.
Na raskršću.

I sutra je neizvjesno.

O sjene suhog lišća
razasutog po putu
zapleo se ovaj dan.

Od zgasnulih boja
udišem ti život.

Od sjećanja.

Od strepnje.

Duplja čovječja
mjesto mene
krezubom se suncu
diže.

Ali
prkosna!

O ljubavi, bez koje
nit` jesmo nit` nismo,
pjesma kad šuti,
neka šapuću ti
moje kosti.

Vinko Kalinić