Dolaze kiše, i padaju. Tako sjetno i tako snažno. Za sve ono voljeno što nam vrijeme odnese. Za sve ono što smo htjeli, a nismo se usudili. Za sve ono nepovratno prošlo, što uvijek iznova se vraća a da nikada više ne bude. Za nas, koji bi rado opet tamo gdje smo nekad bili, koji ne bi amo kud slutimo. I kisnemo. Sjetno. I snažno. Na sve strane. A znamo, osjećamo, još negdje sunca ima. I ljeta. - Negdje, što maločas još bilo je ovdje, a sad je tamo, sve dalje i dalje. - I nas koji sanjamo! Na zalazu neba. Ukorak s oblacima. Kapajući. - Ovo je doba tako puno nas! - Trzajući se tek s vremena na vrijeme, pred snažnim mirisima jeseni, što nadire sve to bliže.
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar