Pazi, cesta



Susretao sam ih mnogo puta. Svugdje. I nažalost, sve češće. Interesantni su to ljudi. Pola dana mrze čitav svijet, a drugu polovicu dana čitav svijet i sami sebe. Pa se k tomu još mole Bogu da im stvori novo nebo i novu zemlju. Kao da ovo nebo i ova zemlja nisu već dovoljno lijepi, kao da ih je stvorio neki Idiot, a ne Taj kojemu se mole, i kao da je nisu već skoro pa sasvim ovili u crno svojim crnim mislima i još crnijim željama. I što će njima to novo nebo i nova zemlja? Kad ni tamo, u tom novom svijetu, nikad ne bi obukli kratke hlaće i sjeli na biciklu, pa odjurili tamo negdje gdje nema ni neba ni zemlje, samo čista radost što je čovjek živ i što može dignuti noge visoko, visoko... Više od zemlje. I skroz u nebo! Pa juriti cestama na kojima znamo da su i nebo i zemlja stvoreni samo zato da čovjek bude sretan i slobodan. Sretan jer je na zemlji. I slobodan da može vlastitim rukama dohvatiti nebo. I zemlju. I sve što je lijepo na njima.

Volite li vi ovu zemlju? Ovo nebo?

Ima dana, nesretnika li mene, ja kada bi se i gol skinuo za nju, i tako najprostiji, bez haljine i bez crnih knjiga, kao od majke rođen, hodao pod oblacima, vrišteći u slavu Onome tko nas je napravio. Ovako prolazne. I neponovljive.


Eno, čujete li, i Mark Twain se smije ispod svoga brka. Mudro zbori čovjek: "Daj svakom danu šansu da bude najljepši u tvom životu."

Vinko Kalinić

(Foto: Monella by Tinto Brass)