Pričali su o njoj mudraci i filozofi, pjevali joj pjesnici i proroci, svirali su joj rogom i violinom. Zbog nje su umirali i kraljevi i prosjaci. U ime viših sila zbog nje su slali i najvrlije junake na galge i katafalke. Čeznule su za njom gomile, i uzdisali izopćenici. Hvatali su je kistom i mramorom, hoteći je sačuvati od vlastitog raspadanja i prolaznosti. Zaustavljali su je na naslovnim stranicama najčitanijih novina, na filmskim platnima i džambo plakatima. A ona je uvijek prolazila mimo nas kao najuzvišenija Riječ, najdublja mudrost i najljepša nota. Nedokučiva. Neodoljiva. Neutaživa. - Čudna je ta Ljepota! Tko za Njom trči nikad je ne dohvati. Tko u srcu je nosi, svuda je oko sebe prosipa. Kao vodu bez kojeg nema života. Kao pijesak, kao rahlu zemlju, od koje je sazdano skoro pa sve što je čovjekovo.
Vinko Kalinić
(Foto: Robert Doisneau, 14. 04. 1912. – 1. 04. 1994.)
0 comments:
Objavi komentar