Komiški sonet u časopisu The Split Mind

Proljeće, 2011.


Śvȉćoru

Meśtra Pêpetu

Jaźȉk ovi u parśȉma ca hrĩpje,
kako vȉtar hũdi, hũce i ślȉpje.
Beśȉda ovâ, dũśi noś i śćĩpje.
Jê, ma ol nje nȉśta ne źvonî lȉpje.

U vu vrime ślĩpu - barś to tukãju,
prorȍka da iśpȕne śe remȉje?! -
Ne cȕju - malo jih je koji hãju:
duślo je, jūdi da śu kako bȉje.

Ol śvȅga, ośtãle śu śumo grȉźe.
Cõrni ȍblok nãdvil śe var Komȉźe,
a śarce plãce kako źvûn ca brȅco.

Śvȉćoru, kako kãleb kjunen źũtin
pȉśme ca jih krĩceś – digod jih ćũtin,
kako nu ditȅ, u njima ca jȅco.

Komȉźa, mãźa 2010.

Vinko Kalinić



(prepijev na standardni hrvatski jezik)

Svjetlonoši

Jošku Božaniću,
komiškom pjesniku


Jezik ovaj, u prsima što hropti,
ko vjetar sulud, što nas goni, tepše,
besjedom nas guši, u nama kopti –
od njeg pak ipak, nema ništa ljepše.

Da ispuni  se - ovo vrijeme slijepo -
možda na nas to padne proročanstvo.
Gluhu čeljad ne vuče što je lijepo,
isprazno, obuze ih neko pjanstvo.

Od sveg što bī, osta tek goli kamen.
Nad Komižom crni nadvi se znamen -
srce plače, jeca ko mrtvo zvono.

Svjetlonošo, galeb ko kljunom žutim
pjesme što kričeš – nekad ih ćutim,
u njima što plače, ko dijete ono.

Komiža, ožujka 2010.


Vinko Kalinić