Posljednji pozdrav iz Jurkovice




In memoriam Advan Hozić 
(Kotor Varoš, 6. VI. 1926.
– Sarajevo, 12. II. 2012.)

Piše: Vinko Kalinić



Pišem svašta, kad ne moram pisati. A kad nešto moram napisati, e, onda mi ne ide. Nema te sile koja bi me natjerala da nešto napišem, kad moram. Valjda mi je tako grah pao, naopako, sve što sam napisao, a da je imalo smisla i ponijelo komadić mene, pisao sam kad nisam morao. Kad sam pak morao pisati, sve što sam morao ja bi išarao što brže mogu, pa je to unaprijed bilo osuđeno na propuh.

Opet, propuh je ozbiljna stvar! On puše, toliko lagano da i ne osjetiš kako puše, pa mu i ne obraćaš pažnju, sve dok te ne uhvati za kosti. A kad te uhvati, onda je gotovo. Drž ga u kostima, pa puši koliko ti srce hoće.

A srce hoće! Osjeća ono kad mora pisati. Samo. Bez diktata. Dopiri neka misao, sjećanje, osjećaj, slutnja... I gotovo je. Ruka sama krene pretvarati misli u slova, i tekst počne disati, kao živo biće. Vuče te u svoj ambis.

Kako napisati oproštaj piscu?

Još, ako u oproštaje ne vjeruješ, a i život ti je sumnjiv? -  Ne piščev. Nego ovaj, što poput promaje lagano piri oko nas a da zapravo i ne osjetimo kako u svojoj promenadi sa sobom odnosi i dio nas. Jedno po jedno nestaju lica koja smo do jučer sretali u putu, zaželjeli im dobro jutro, laku noć, dobro zdravlje... Lica od kojih je poput vunenog džempera satkan čitav naš svijet. Pri tom nije važno koliko je konac tanak, svaka nit isprepletena s drugim nitima ima svoje mjesto u kolopletu i čini tkaninu mogućom. Bez nje bili bismo goli.

I eto ti ga nȁ, na tu našu nesretnu golotinju kao da se namjerila neka nevidljiva, višnja Ruka, pa nam kao za dišpet - kako Dalmatinci imenuju inat – vuče nit po nit, rasplićući polagano i ovo sirotinje što nam je ostalo od života. Odlaze ljudi i više se ne vraćaju. Ulice postaju puste. Kuće prazne. Neka nova lica dolaze. I sa sobom donose neki drugi svijet.


Šalji pare, kuća je u moru

U tom drugom svijetu, prošlog ljeta sjedili smo na terasi njegove kuće u Komiži. Edo i Sandra, sin mu i nevjesta, pakirali su stvari i spremali se za put. U Sarajevo. Tamo im je dom. Zimi. Dok su im ljeta, već 50 godina, rezervirana za Komižu.

I tu im je dom. Jedan od najljepših na otoku.

Stara kamena kuća koja raste iz samoga mora. Na kamenoj hridi, boku – komiški Bod - koji se izvija poput ispružene desne ruke Jurkovice, žala u samom centru mjesta, a na kojem ribari izvlače svoje brodice na – ako su brodovi kao i ljudi – rehabilitaciju. 

Komiža, Na Bod, Kod Cice

Stari je dječak sjedio na drvenoj klupi, a ja do njega, u ulozi obiljnog čovjeka koji je došao tu raspitivati se o njegovom životu i radu. Imao sam i diktafon i snimao sam razgovor. Htio sam zabilježiti bar neku od njegovih priča. Ali, kao za inat, diktafon se pokvario, i glasovi s njega zauvijek su nestali. Ostalo je samo sjećanje.

O sjećanjima smo i pričali. Onom koje blijedi i onom koje nestaje.

Zanimalo me za početak kako je to moguće da se neko pošteno čeljade iz Kotor Varoši zaljubi u Komižu. I k tome još kupi kuću. Doslovno, u moru. Pa još da ta ljubav – iako se kuća soli i uvijek traži nova ulaganja – potraje tako dugo. Okruglo, pola stoljeća.

Naravno, za inicijalni impuls kriva je žena. Ona je jednog popodneva otišla na merak, na kafu, u čaršiju. Tamo je od jedne svoje prijateljice čula da se na Visu može kupiti kuća za sila smiješne novce. I žena ko žena, ne budi lijena, spakiraj torbu i pravac Sarajevo – Vis.

Ja sam znao da ide na put – priča Advan – ali da ti pravo kažem, nisam znao kuda točno ide. I s kakvom namjerom. Dok jedno popodne usred ljeta nije zazvonio telefon.

- Šalji pare, kuća je u moru! – viče ko manita.

- Kakve pare? Kakvo more? – mislim se ja – Ali hajde ti smiri ženu kad za nešto zagrize?

- I tako smo ti iste godine na Vis stigli drug Tito i ja.  On je došao na proslavu Narodnooslobodilačke borbe, u kojoj je Vis odigrao svoju slavnu epopeju. A ja sam došao da smirim ženu, kupim kuću i ponovno se zaljubim. Eto, tako je počela ta ljubav između mene i Komiže.

Žena je još za života u Komiži postala toponim, pa se ono mjesto gdje se nalazi kuća Hozićevih, više ne zove samo Na bod. To je širi pojam. Kod Cice – e, to je već precizna lokacija, za koju će vam svaki Komižanin kao iz puške dati točne kordinate.

U toj kući nastao je i veći dio bosanskohercegovačke književnosti, ispisane u djelima Advana Hozića.


Knjige i ljudi

Zanimao me i taj detalj. Koja je to sila natjerala jednog ratnika, partizanskog gerilca, koji je dogurao do čina pukovnika, da zamjeni pušku s perom i pisaćim strojem?  Da iz okrutnog svijeta ofenziva, zaplovi u tankoćutni svijet bajki, poezije, basni?

I ta ljubav imala je svoju logiku. Svoju tragiku, i u njoj svoju ljepotu. Petnaest godina imao je Advan kad je započeo Drugi svjetski rat. Rođen u gradu na vjetrometini putova, gdje se ukrštavaju svjetovi i kulture, nije trebao otići nikud da već u djetinstvu doživi sav pakao etničkih sukoba, koji poput karcinoma izjedaju tkivo balkanskog kopna. Jedna od najstarijih čaršija u Bosni imala je bogatu biblioteku. U njoj je bilo knjiga svih vrsta i na svim pismima. U tome i jest bio problem. Kada bi u grad upale ustaše, kroz prozore su letjele knjige ispisane na čirilici. A kada bi svratili četnici, kroz iste prozore letjele bi knjige ispisane na latinici.

- A lijepe knjige, jedne i druge! – priča mi Advan – Meni žao bilo tih knjiga, pa kako ih ovi bacali, ja nakupi pun naramak i bježi kući. Bolan, znaš ti koliko treba da jedna knjiga dođe do ladice u biblioteci? Prvo sve to što piše u knjizi čovjek mora doživjeti, proživjeti, pa osmisliti kako od toga napisati tekst, pa zapisati da to bude lijepo, a onda naći tko će tu knjigu tiskati, i u koliko primjeraka, a tek onda je možeš vidjeti tu, u biblioteci. Svaku tu knjigu ja sam čuvo ko suvo zlato!


Tu se Hozić susreo s literaturom. I zaljubio u nju. Na oba pisma. Nije mogao razumijeti tu vrstu ljudi, koji, umjesto da su knjige čitali i međusobno ih prepričavali, oni palili i knjige i ljude.

Nažalost, više je knjiga uspio prikupiti, nego ih je dospio pročitati. Te godine. Jer rat je bio očajan, mržnja nepodnošljiva i vrijeme je tražilo svoje nove, žive junake. Kao golobrad dječak pridružio se onoj jedinoj vojsci u kojoj je bilo mjesta za svih, koja se nije borila da jedno selo uništi drugo, protiv knjiga i pisma, već za ljude, za njihovu slobodu, da jedni s drugima mogu živjeti u miru. I čitati na pismu koje im se više svidi.

Tako je postao i ratnik i pisac. I ostao to do kraja života.


Dječak i balon

Ovako glasi naslov jednog od desetak Hozićevih romana. I dok mi je on tog popodneva, uz lagani ćuh ljetnog maestrala, pričao svoj ratni i spisateljski put, iz sjećanja vadeći priče kao kostime iz ormara, a u kojima je šetao svim tim davnim pozornicama života, ja sam pratio njegov nestašan pogled. Mimo priča koje mi je pričao, taj pogled starca na odlasku, bio mi je zanimljiviji od same fabule kojom smo plovili.

Onaj golobradi dječak iz Kotor Varoši 1941., u njemu je još bio živ. Tijelo se trudilo pratiti taj pogled. Ali bezuspješno. Godine su preko njega nabacale svoj teret i učinile ga tromim. No oči? Oči su igrale jednako živo kao one u tog dalekog i mudrog dječaka.

Poput balona, čiji konac mu se ispuznuo iz ruke, lelujao je svijet oko nas, ali Advan se nije predavao. Skakutao je pogledom amo i tamo, zamjećivao je svaki detalj, svaki pokret i trzao se, kao da ga svaki zove, na igru, na ples, na susret, na priču.

Razmišljao sam u tom trenutku o tomu kako smo čudotvoran mi narod.  Ne poznajem gotovo ni jednog čovjeka u ovom gradu koji je umro u istoj onoj državi u kojoj se i rodio. Iako znam dosta njih koji se iz grada pravo nikada nisu ni pomaknuli. Moja nona, jedini kanal koji je preplovila je onaj od pet nautičkih milja, od Biševa do Komiže, a 7 (sedam!) državljanstava je prebacila preko ramena. Umrla je žena, a ni slutila nije da je zapravo svjetski putnik.

Kad kažem „mi“, i u tome još vidim „narod“, ne mislim tu na jalove priče iz ovog svijeta koji nas okružuje, niti njihovim metrom mjerim nečiju pripadnost.  Ovdje mislim na onaj svijet u kojemu je živio Advan, čije postojanje mi je tog ljetnog popodneva učinio tako slikovitim, opipljivim i stvarnim, da sam se i sam osjetio pripadnikom te raje i tog prostranstva.


Država koju su u Drugom svjetskom ratu zajedno stvarali golobradi dječaci od Vardara pa do Triglava, sanjajući jedan ljepši i bolji svijet, raspala se odavno. Brutalno. U krvi. Razorila ju je ona ista mržnja koja je u Kotor Varoši te davne 1941. kroz prozor bacala, prvo knjige, a potom i žive ljude. U međuvremenu je Bosna, kao i Hrvatska, ponovno bila u plamenu, Sarajevo doživjelo kataklizmu apokalipstičkih razmjera. Sve je to gledao i na svojoj koži osjetio starac koji je sjedio pored mene.

Ali on mi o tomu nije htio pričati. Izbjegavao je razgovor koji se odnosio na taj, posljednji dio naših života. Ne zato što bi imao nešto za skrivati. Naprotiv, na toj golgoti prinesena je i njegova posljednja žrtva, kada je namjesto u zasluženu mirovinu morao u progonstvo. Dio posljednjeg rata proveo je i u Komiži.

Kada bi skrenuo razgovor u tom pravcu, na trenutak njegove bi se oči skupile u žalostan grč i poprimile zgasnuli starački sjaj u kom se zrcarila daleka i neizmjerna tuga. Nije to bio njegov svijet. Kao da ga je bilo duboko intimno i sasvim osobno stid za sve one koji nisu imali nikakvog stida. Kao da samom sebi nije mogao objasniti otkud ta mržnja u ljudima, taj poriv za razaranjem, uništavanjem, međusobnim ubijanjem. Tek tu bi čovjek osjetio ponor između ta dva svijeta: onog kojeg je sanjao Advan, a iz kojeg je izraslo čitavo njegovo književno djelo, i ovog kojeg baš briga za nečije knjige, snove i njihovu ljepotu.

- Ne pamtim lica, niti imena konkretnih osoba. – reče mi na kraju Advan – Pamtim situacije, reakciju ljudi. To me fascinira. Od tud krene priča.

Povjerio mi je kako se već mjesec dana trudi dovršiti jednu bajku. Za djecu. Dok mi je o tom pričao, ponovno bi zasjao kao dječak. Ali ne ide mu. Nikako. Ima priču, likovi su jasni, radnja je razvijena i intrigantna, ali ne sviđa mu se završetak.

I ja sam se dugo trudio napisati ovu priču o Advanu. Imam je u glavi još od prošlog ljeta. Lik je jasan, ali nešto mi je nedostajalo. Bilo bi jeftino sročiti je kroz novinsku formu intervjua. Odviše je hladna ta forma da bi u njoj sačuvao naš susret, razgovor, doživljaj, uspomenu...


Vijest da je 12. II. 2012. u 86. godini u Sarajevu preminuo bosanskohercegovački književnik Advan Hozić, nije me iznenadila. Slutio sam to čitavo ovo vrijeme.

Ni meni se svršetak ne sviđa.

Zato sam se odlučio za bajku. Naime, i ja sam jedan od onih koji vjeruje da likovi iz literature žive neusporedivo duže od nas običnih smrtnika. Nas, smrtnike, mogu jednom i izbaciti kroz prozor. Ili zakopati na nekom groblju. Njih ne mogu. Oni šeću iz jedne duše u drugu. Putuju od jednog svijeta do drugog. I, ako je bajka iskreno lijepa, kao sve ono o čemu mi je Advan pričao prošlg ljeta, nikad ne znaš odakle će te zaskočiti kakvo čudo od djeteta.

Siđem ja često u Jurkovicu, pa me sretnu ljudi koji dolaze i odlaze, i pitaju: čija je ono kuća tamo Na bod, Kod Cice?

Eh, da! – kažem im ja – Bio jednom jedan Advan...


Komiža, 01. 03. 2012.