Dragi Juan, evo mene u vremenu
kojeg si se ti riješio i pobjegao u Vječnost,
pa ti pišem posthumno ovu kartolinu
čitajući tvoju pjesmu o Vječnosti,
a koju si ti humno pisao i ne znajući
da ću je ja čitati, za života,
jednog dosadnog ljetnog popodneva.
Ne znam je li ti u toj Vječnasti lijepo,
kao što si želio da ti bude lijepo
dok si pisao pjesmu o njoj,
kao o samoj ljepoti?
Ovdje, u vremenu, nema puno razlike
od onoga kako je bilo u tvoje, i ovoga
kako je u moje, vrijeme.
Malo se brže živi, manje se razmišlja
o vječnim prostranstvima i ljudi se opijaju
bezazlenijim stvarima.
I mogu ti reći da to i nije tako loše!
Vječnost može pričekati i neka druga vremena,
koja će sigurno doći. I proći! - Kada će neki
drugi ljudi čitati ovu moju pjesmu,
i kada ću ja biti posthuman, isto
kao što si i ti sada Vječan.
Dok sam još živ i prolazan,
evo, ližem sladoled s dvije kugle.
Jedna je od čokolade, druga pistacchio.
Mislim na tebe i na tu tvoju Vječnost -
zato ti i pišem ovu kartolinu! -
pomalo tužan što se sve na kraju rastopi,
i što svi završimo u Vječnosti
- i vi koji mislite na nju,
i mi koji nemamo drugog izbora
nego prihvatiti stvari onakvima
kako stoje - a da se pošteno
i ne okusimo svega onoga što bi htjeli
u ovo malo što imamo od vremena.
Jedna se guza njiše preda mnom
kao starinska lađa s dva jedra
- oba su nategnuta, sav vjetar
kao da joj puše u krmu.
Bože mi prosti, za jednu polovicu
dao bi cijelu Vječnost.
I moju, i tvoju.
Da mogu, pjesniče, drugu polovicu
bi poslao tebi, pa da smo kvit.
Znam kako je!
U Vječnosti nema ničeg
što prolazi u Životu.
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar