Pjesnikinja iz Pule Emilija Vasiljević


Bluz jednog odrastanja

Pjesnikinja je odrasla u Konjevićima, selu kraj Čačka, a život su joj obilježile česte profesionalne seobe po carinarnicama bivše države, sve do Pule u Istri

“Bluz jednog odrastanja” naziv je prve zbirke poezije, koju je u oktobru objavila 68-godišnja Emilija Vasiljević iz Pule, gdje živi i stvara duže od tri desetljeća.

- Moje pjesme su moja molitva… moji svjetionici… Prvo mi se javi osjećaj radosti ili tuge, pa naiđu riječi, kada ugledam neko milo bistroliko biće i zapljusne me ljubav, poteče bujica riječi – kaže pjesnikinja koja je odrasla uz tetku Dušanku, u idiličnom okruženju sela Konjevića, kraj Čačka u Šumadiji, a život su joj obilježile česte profesionalne seobe po  carinarnicama bivše države. Upravo joj je tetka Dušanka bila idol, uvijek s knjigom u ruci. Ona ju je uputila prvi put u biblioteku u Čačku.

- Prvu sam pjesmu napisala s devet godina. Bila je posvećena tek procvaloj ljubičici. Promatrala sam čudo stvaranja cvijeta i spoznala da je to novi život. Tada sam prvi put imala neodoljivu potrebu riječima izraziti osjećaje. Opisala sam prizor i poklonila sastavak učiteljici. Ona je bila oduševljena i nazvala je sastav pjesmom – priča Emilija, koja inspiraciju nalazi posvuda.

Brojna preseljenja

I u Beogradu, u srednjoj ekonomskoj školi, Emilija se isticala u pisanju. Rezultat je i nagrada Udruženja književnika Jugoslavije 1962. godine za najbolji literarni sastav. Pjesnički angažman započinje u Šibeniku, gdje je imala prvu carinsku službu i gdje se uključila u Društvo mladih književnika, a pjesme su joj objavljene u “Šibenskom glasniku”. U njemu je objavljena pjesma “Odlazak” koja se našla i u prvoj zbirci. Onda su uslijedila brojna preseljenja. U Novom Sadu se posvetila djeci i Ekonomskom fakultetu, pa su joj pjesme privremeno, kako kaže, prešle u “ilegalu”.

- Nakon završetka fakulteta, premještena sam u Carinsku ispostavu u Sremskoj Mitrovici, gdje sam počela intenzivnije pisati i povremeno objavljivati u mjesečniku “Carinski list”. U Carinarnicu Pula stigla sam 1979. godine. Istra mi je pružila utočište, djeca su mi tu odrastala, unuka mi je tu rođena te je intimno osjećam drugim zavičajem. Pisanje mi je postalo životna potreba. Pjesme sam objavljivala u časopisu Društva tjelesnih invalida, gdje mi je podrška bio urednik Željko Kladušan, koji me ohrabrio i da na Fejsbuku široj javnosti predstavim poeziju. I moja djeca me potiču, posebno unuka Minja koja se ponosi bakom pjesnikinjom -  sa zadovoljstvom priča Emilija, koja na svom profilu ima preko 2.000 ljubitelja poezije.


Pjesničko ushićenje

Emilijin prijatelj Darko Kotevski njene pjesme prevodi na engleski jezik, pa ih početkom iduće godine planiraju prirediti za internacionalno tržište.

- Godinama sam pokušavala izdati prvu zbirku pjesama, no nisam uspijevala uglavnom zbog manjka materijalnih sredstava i podrške elitnih uredništava. Na sreću, pomogao mi je pjesnik Vinko Kalinić, koji je zbirku lektorirao, opremio i izdao u biblioteci “Kocka vedrine”, nakladnika Centra za medijsku kulturu “Albatros” iz Komiže s otoka Visa. Na proljeće planiram izdati i svoju drugu zbirku, koja će imati još više pjesama. Dotad mi slijedi darivanje “Bluza jednog odrastanja” bibliotekama na području bivše Jugoslavije i predstavljanje knjige, od kojih je prvo krajem novembra u Gradskoj biblioteci u Sremskoj Mitrovici – kaže Emilija Vasiljević, koja u “čarobnom pjesničkom ushićenju doživljava svoju drugu mladost”.

Mirna Jasić
Novosti - Samostalni srpski tjednik
Broj 627, 24. 12. 2011.