Ne postoji to vrijeme kad te nema. Jer dok ima mene, i ti si tu. A u meni te ima, uvijek više od mene.
Postoji vrijeme kad mene nema. - To je ono vrijeme kada bih hitio, a ne mogu, dotaknuti tvoj nosić. Ili uho. Ili mali prstić na tvojoj desnoj nozi. I rastopiti se poput snijega. U proljeće. Neka sve što sam ja postane voda. Bistra hladna voda, koja teče s izvora tvog osmijeha, i razlijeva se poljem, niz rijeku, do mora, od mora do oceana, pa tako sve do na kraj svijeta. Što dotakne, da napoji se život.
Ili čisti eter.
Svjetlost koja jesi, kroz mene da se lomiš. I množiš. Sve što vide, da je puno tebe, da te nose ove oči poput očnog vida.
A i tamo, na tom drugom kraju svijeta – znaš li? - rekao bih ti isto što i ovdje.
Moje ruke doista su male da bi mogle zagrliti čitavo ovo nebo. Ali zato su dovoljno velike, svakoga dana da iz ničega stvore jedan sasvim novi svijet. Ni kiše, ni oluje, ni mećave snježne, u tom svijetu ne mogu nam ništa. Ni tebi. Ni meni. Jer svaka moja misao pred tobom rastvara se kao nebo. Plamti kao samo srce vulkana. Iz njega se rađa sve što je života vrijedno. A ono što nije - i pod ovim, i pod onim, i pod ikojim drugim nebom - što će nam?
Ne postoji to vrijeme kad te nema. Jer vrijeme počinje s drhtajem zemlje, kad se razlistava sve što je tvoje. Polako. Kao cvjetanje duge u sumorna jutra. Dok se ne zažeže, svečano, kao požar sunca u ljetna podneva.
Postoji vrijeme kad mene nema. Poput kiše kad se rasipa svaki komadić tebe. Kad svaka moja misao ima korak veći od mene. Pa hodamo. - Ti, koje ima. I ja, kojeg nema.
Znade ova Zemlja, svaki grumen njen, svaka pora u njemu: nije to od tuge mokro sve. Glas moj, mjesto mene, svoju uspavanku to šapuće:
Mirno snivaj, ljubljeno moje.
Komiža, 20. veljače 2012.
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar