Svi moji prijatelji, a i ne samo oni, uglavnom misle da je kamen jači element od mora (vode). Kažu, voda je toliko sipka da je ni rukom ne možeš dohvatiti. Ti zgrabiš, a ona iscuri, ishlapi... Kamen ne. On je čvrst, postojan, stamen, trebaš veliku snagu upotrijebiti da bi ga slomio, razmrskao. I teoretski to pije vodu, dok ih ne prošetam uz obalu. Tamo Majka Priroda govori nešto sasvim drugo: svaki kamen koji se nađe licem u lice s morem, ranjen je. Tisuće ogrebotina, pukotina, lomova, izgubljenih bitaka. A more, pjenušavo i neukrotivo, kao da se ruga i meni i njima. Meni, koji hodam kao Don Quijote, govoreći ljudima sasvim obične i prirodne stvari. Njima, kojima su oči pune čuđenja, koji i dalje ne mogu razumijeti kako nešto tako nježno poput mora, može biti jače od stamenitosti kamenja. Pa sjednemo na kamen, i smijemo se. Sebi, kamenu i moru.
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar