U Društvu hrvatskih književnika 28. rujna održano je predstavljanje knjige uglednoga čileanskoga književnika hrvatskih korijena Andrésa Moralesa Milohnica i njegove majke Višnje Roje Milohnić Poemas/Pjesme koja je nedavno objavljena u Santiagu u izdanju nakladničke kuće RIL Editores. Mnogobrojnu publiku među kojom ističemo akademika Ante Stamaća, književnike Miru Gavrana, Mladena Machieda, Đuru Vidmarovića i Ružicu Cindori, pravnike Hrvoja Kačića i Nacu Zelića te goste iz Čilea koji prisustvuju 2. Međunarodnoj kroatološkoj konferenciji u organizaciji Hrvatskih studija „Hrvati izvan Hrvatske“ Isabel i Marija Torres Dujisin, pozdravili su predsjednik DHK mr. sc. Božidar Petrač i otpravnik poslova a. i. te konzul Čileanskoga veleposlanstva David Quiroga. Knjigu su predstavili dr. sc. Željka Lovrenčić i prof. dr. Andrés Morales Milohnic, a stihove su nadahnuto govorili dramski umjetnik Joško Ševo i sam autor. Voditeljica tribine bila je Lada Žigo.
Dok ovo čitate u tijeku je Plenarno predavanje Andrésa Moralesa Milohnica na 2. Međunarodnoj kroatološkoj konferenciji koju organiziraju Hrvatski studiji.
Inače, ta se konferencija pokazala najzanimljivijim skupom u hrvatskoj akademskoj zajednici u ovoj godini – kada je u pitanju tematika hrvatske dijaspore.
O autorima:
VIŠNJA MILOHNIĆ ROJE rođena je 30. studenoga 1932. u Beogradu, a umrla u Santiagu 11. srpnja 2011. Na Čileanskome sveučilištu diplomirala je medicinu i specijalizirala ginekologiju i poroditeljstvo te bračnu neplodnost. Poslijediplomski studij polazila je u Francuskoj, Švedskoj i Engleskoj. Svoju je profesiju vrlo uspješno obavljala sve do devedesetih godina prošloga stoljeća. Zahvaljujući medicini i svojemu neumornome pustolovnome duhu, proputovala je veći dio svijeta te upoznala svih pet kontinenata. Godine 1959. udala se za biokemičara i bivšega dekana Kemijskoga i farmaceutskoga fakulteta na Čileanskome sveučilištu, Juana Alberta Moralesa Malvu s kojim je imala dvoje djece: Dunju (1970.-1976.) i Andrésa (1962.) Još kao studentica medicine, za jednu od svojih neobjavljenih pripovijedaka, primila je nagradu čileanskoga „Pen Cluba“ za mlade pisce. Njezini su zapisi djelomično prevedeni na hrvatski jezik i objavljeni u nekim književnim časopisima - primjerice, „Desentexto“, te na Internet stranicama. Godine 2003. objavila je kratku zbirku pjesama „Relámpagos de Cuba“ (RIL Editores, Santiago de Chile). Višnja je za sebe govorila: „Začeta u Makedoniji, izbjegla najavljeni pobačaj, rođena sam u nepostojećoj zemlji i ponekad, živeći plačem. Opsjednuta satovima, plavetnilom i kišom, rijetko slušam samu sebe i svijet mi se čini pointilističkim i mračnim. Vjerujući u drevnu medicinu i ljubavne varke, vučem protekle godine u svojim i tuđim pogledima.“
ANDRÉS MORALES MILOHNIC rođen je u Santiagu 1962. Pjesnik je i esejist, te najmlađi čileanski akademik. Na Čileanskome sveučilištu diplomirao je književnost. Hispanističku filologiju doktorirao je na Filozofskome fakultetu Nezavisnoga sveučilišta (Universidad Autónoma) u Barceloni. Objavio je devetnaest zbirki poezije: Po čudnim otocima (1982.), Solilokvij vatre (1984.), Lázaro uvijek plače (1985.), Ne slučajnosti/Hors du Hasard (1987.), Vježbanje govora (1989.), Riječ (1991.), Porok ljepote (1992.), Proročanska vizija (1993.), Uništiti oči (1995.), Umijeće ratovanja (1995.), Scene propadanja Zapada (1998.), Rekvijem (2001.), Osobna antologija (2001.), Izabrane pjesme (2002. - prijevod Željka Lovrenčić i Jordan Jelić), Mrtvo sjećanje (2003.), Demon ništavila (2005.), Pjesme proročice (2009.), Vježbanje pisanja (Čovjekolika kocka, knjiga-stvar, 2010.) i Kratka antologija (elektronička knjiga, 2011.).
Poezija mu je djelomično objavljena na jedanaest jezika (engleski, francuski, hrvatski, portugalski, mapudungun, kineski, švedski, norveški, rumunjski, katalonski i talijanski) i uključena u više od šezdeset domaćih i stranih antologija te u veliki broj čileanskih i inozemnih književnih časopisa (više od osamdeset). Za svoje je stvaralaštvo dobio nacionalna i međunarodna priznanja od kojih se ističu Nagrada Manantial Čileanskoga sveučilišta, (1980.), Nagrada Miguel Hernández za najboljega mladoga latinsko-američkoga pjesnika (Buenos Aires, 1983.), Stipendija Pablo Neruda, (1988.), Stipendija za strane hispaniste (kao pjesnik i sveučilišni profesor) španjolskoga Ministarstva vanjskih poslova, (1995.), FONDART (1992. i 1996.), Nagrada grada San Felipea, (1997.), Stipendija za pjesničko stvaralaštvo Zaklade Andes, (2001.), Književna stipendija za pjesničko stvaralaštvo Čileanskoga Nacionalnoga vijeća za kulturu i umjetnost (2001., 2004. i 2008.), Nacionalna nagrada za poeziju „Pablo Neruda“, (2001.), Prva nagrada na XII. međunarodnome pjesničkome natječaju „La Porte de Poétas u Parizu, (2007.) i Nagrada za esej „Španjolski kulturni centar“ (2002. i 2003.) U listopadu 2008. postaje članom Čileanske akademije za jezik. Na području eseja i kritike ističu se njegove knjige posvećene čileanskoj, hispanoameričkoj, španjolskoj i europskoj književnosti: Poetska antologija Vicentea Huidobra (1993.), Jedan kutak svijeta. Prikaz suvremene iberoameričke poezije (1993.), Suvremena hrvatska poezija (1997.), Anguitología (1999.), Ujedinjena Španjolska: pjesnička antologija španjolskoga građanskoga rata (1999.), Altazor svojeručno (1999.), Antologija pjesama i proze Miguela Artechea (2001.), O riječi i djelu, eseji (2003.), Pjesnička antologija naraštaja osamdesetih (2010.) i U sjeni pjesme (neizdano). Pisanje poezije usklađuje s predavanjima Poetska radionica, Španjolska klasična i suvremena književnost i Čileanska poezija na Čileanskome sveučilištu te na Sveučilištu Finis Terrae u Santiagu.
 |
| Andrés Morales Milohnic |
Dr. Željka Lovrenčić je o Milohnicevoj poeziji izrekla slijedeće:
Andrés Morales Milohnic, uz Antonija Skármetu, Juana Mihovilovicha i Ramóna Díaza Eterovica pripada skupini čileanskih književnika hrvatskog podrijetla koji predstavljaju sam vrh književnosti te južnoameričke zemlje. Tvrdi da mu je poezija „doživotna kazna“ i kaže da kad se jednom zaplovi tim vodama, više nema povratka. Ona od čovjeka stalno traži sve više i više. Počeo je pisati s trinaest godina, prvu zbirku objavio je s dvadeset. Piše intenzivno jer vjeruje da će brzo umrijeti. Njegova je poezija hermetična. On ne misli da se treba ispovijedati čitatelju, ali niti da treba biti zatvoren i nerazumljiv. Važna mu je forma; njegov ego nije u prvom planu. Česte su mu teme ljudska bol, Mediteran, samoća. U jednom je intervjuu izjavio: „Mračan sam jer vidim budućnost“. Voli književnost palimsesta (kako je rekao Borges) tj. dodavati riječi drugih autora na veliku književnu ploču. Voli i igru riječima, skrivenu rimu, slobodnu, spontanu, čistu poeziju. Njegova je poezija kao šum, odaje pjesnikovo nepovjerenje u riječ i svijet, njegov oprez. Andrés Morales Milohnic ne vjeruje u antipoeziju iako jako cijeni Nicanora Parru. On uspješno nastavlja liniju svojih sunarodnjaka Oscara Hahna, Gonzala Rojasa i Miguela Artechea, te svakako Pabla Neruda i Nicanora Parre koji su čitavom svijetu dokazali da je Čile zemlja pjesnika. Osjeća se i utjecaj T. S. Eliota, Rimbauda, Sestre Juane Inés de la Cruz, Mallarmea. Za njega je poezija način da se približi stvarnosti, da se dade vizija o njoj. S druge strane, ona je svijet imaginarnoga, fiktivnog, snova. Ovaj pjesnik kaže da poeziju uvijek uspoređuje s fizikom, astronomijom, atomskim česticama i zvijezdama. Ona mu pruža čitav beskrajni svemir s mnoštvom zvijezda i galaksija. Ona je kineska kutija puna iznenađenja i izvanrednih mogućnosti. Ne vjeruje da će poezije ikada nestati jer je ona prije svega pjev. Andrés Morales Milohnic je pjesnik koji vesla drugačije od drugih. Njegova poezija nije lagana. Ne izaziva smijeh ni ironiju. Možda u njoj ima malo gorčine. Uključuje razmišljanje i sudjelovanje čitatelja. U svojoj prvoj zbirci Por ínsulas extrañas (Po čudnim otocima) odbacuje gotovo sve. To je nihilistička poezija. Kasnije su mu česte teme ljubav, smrt, vrijeme, jezik, nemogućnost komunikacije, dekadencija svijeta i ljepote. Osjeća se njegova ljubav prema svjetlosti i prozračnosti, ali i prema mraku, samoći. U zbirci Verbo (Riječ) razmišlja o jeziku, čovjeku uopće i o događajima u svijetu. To je poezija koja kritizira stvarnost i ujedno se miri s imaginarnim. Zbirka Visión del oráculo (Poročanska vizija) je profetska poezija kojom pjesnik dokazuje da čovjek nema samo mozak nego i intuiciju. Dokazuje i da je pjesnik veliki vizionar. Teme poezije iz ove zbirke su: sudbina, san, ono profetsko, mračna strana svijeta. Drugi dio knjige temelji se na legendi o ljubavi između slavne feničke kraljice Didone i Eneje, ali je više misaona nego ljubavna. Morales Milohnic je više puta izjavio da je za njega ljubavna poezija najkompliciranija. Kritičarka Ana María Cúneo sa Čileanskoga sveučilišta ističe potrebu ovog pjesnika za jedinstvom, njegovu želju za poetskom strukturom koja se materijalizira u skoro matematičkoj organizaciji pjesama. O njegovoj zbirci Escenas del derrumbe de Occidente (Prizori propadanja zapada) Miguel Arteche kaže da se tu radi o dekadenciji Zapada, o mutnim vremenima obavijenim smrću koja se nastoji zamaskirati uspjehom, moći ili novcem. U toj zbirci nema klasičnog naslova pjesme nego se radi tek o njenim najavama. Paklena područja koja pjesnik istražuje su vatrene đavolje svečanosti, ali i ledene orgije. On govori o snovima punim noćnih mora, o demonu sata, o boli koja se javlja noću, mrtvim prijateljima na vratima, redovima mrtvaca postavljenih jedni na druge, čekanju u luci na brod koji se nikad više neće pojaviti, o valceru oproštaja. Morales Milohnic zapravo istražuje pakao sadašnjice. Ali, zaključuje Arteche, na kraju se, ipak, sa stihovima pojavljuje munja, još neviđena ljepota mira na ljubičastim otocima blistave ljepote. Glazba mora otkriva vrijeme i dugački dah tišine kao jedinu hranu. Putovanje je to kroz pakao i čistilište, a kroz otvorene prozore nazire se plaža djetinjstva. Zaključuje da Andrés Morales Milohnic i ovdje, kao i u drugim svojim knjigama, koristi vještinu svoga zanata, snagu svojih slika, a u drhtaju nostalgije pronalazi izgubljeni dah djetinjstva što je za pjesnika poput novoga života. Zbirka Réquiem (Rekvijem, 2001.), prema riječima Rolanda Carrasca, „moralizira“ iz nutrine jedne obredne pjesme najtragičnije modulacije o čovjeku, smrti i povijesnom iskustvu. On kaže da „najavljujući novi milenij i slijedeći njegov rušilački dah, stihovi iz ove zbirke aktualiziraju pulsiranje dvostruke poetske svijesti koja, prije svega, prožima najnovije stvaralaštvo Andrésa Moralesa.“ Ipak na kraju ove poetske introspekcije Andrésa Moralesa Milohnica, u zbirci Réquiem, nailazimo i na nagovještaj obnavljanja, na Lux Aeterna.
 |
| Dr. Željka Lovrenčić |
Kad je Morales objavio svoju prvu knjigu, čileanski pjesnik Gonzalo Rojas je rekao da je on osuđen biti pjesnikom, kako bi lutao, lutao, lutao i radio ono što želi dajući prednost ekstazi žrtvovanja. Rekli su i da neće ostati na jednoj knjizi već da će rasti, letjeti. Andrés je to i potvrdio.
Knjiga koju danas predstavljamo je drugačija od ostalih Andrésovih knjiga - posvećena je pjesnikovoj majci koja je nedavno umrla. U njoj se majka i sin zajednički predstavljaju. Ona je odraz njihovoga putovanja kroz život. Govori o njihovim uspomenama, o mnoštvu stvari koje su dijelili, o putovanjima, o užitku što su građani svijeta. Preko ove knjige majka i sin uspostavljaju čvrstu poetsku vezu. Višnjine su pjesme bljeskovi s Kube koje je posvetila svojemu sinu, a Andrésove uspomena na godine koje su prošle uz nju. Prijevod na hrvatski nije hir jer hrvatski je Višnjin materinski jezik, jezik koji je veže uz voljenu domovinu iz koje je otišla kao jako mala i koju nikada nije zaboravila. Ovom su knjigom majka i sin zapečatili svoju ljudsku i poetsku vezu, a prijevod Višnju vraća u rodni kraj sjedinjujući još jednom Hrvatsku i daleki Čile.
Andrés Morales Milohnic izrazio je veliko zadovoljstvo što je u rodnoj zemlji svoje majke, bake i djeda, srdačno je zahvalio Društvu hrvatskih književnika i predsjedniku Petraču na gostoprimstvu te najavio nove oblike suradnje i daljnje kulturno povezivanje njegove dvije od tri domovine (Čile, Hrvatska i Španjolska).
30. 09. 2011.
0 comments:
Objavi komentar