Zagrlili smo se i pričali o kišama


Bilo nam je zima. Te ljetne noći. Zagrlili smo se i pričali o kišama. O kišama koje su padale silovito. Padale, koje su tako kao da samo nebo pada. Koje su propale zauvijek. Od kojih smo pokisli do kostiju. A danas smo na suhom. I o onim koje nikada nisu prestale padati. Iako su bile sasvim sitne. Toliko sitne da se pred njima i danas osjećamo posve raspršeno. Koje još uvijek padaju. I padat će još dugo, dugo i dugo... Koje bi, zapravo, padale zauvijek. Samo kad bi mi mogli odoljeti propadanju vremena. U koje ćemo jednom zasigurno pasti. I propasti. U neka tuđa proljeća. Ostavljajući za sobom tek miris neke davno otpale jeseni.

I kisli smo tako tog ljeta. Svu noć. Pripijeni. Jedno kroz drugo. Kap po kap. Od nas dvoje, tisuću nas.


Komiža, 29. 07. 2011.

Vinko Kalinić