Otvorim prozor i gledam to sunce




Bože, Bože, opet sam se probudio i prva misao bila mi je: pa dobro, gdje je ta moja Ljubav?

Smije li se? Plače li? Kuda vode njene oči? Što šapuću crte na njenom licu? Uopće, znade li ona da sam i ja tu? Da je čekam? Bos. I polugol. Kao pustinjak svoju smrt. I što ako je i ona negdje sama? Na ovom ludom svijetu? S mislima težim od mojih?

Otvorim prozor i gledam to sunce. Gledam kako se razlistava. Kao vatrena kiša, u triljardama prozirnih kapljica. Pada taj nebeski oganj. Prosipa se poput pepela. Rosi se. Iskri. I ja, sasvim spontano, kao neki luđak pružam k nebesima svoje gole ruke. Nemoćne. I pune strepnje. Umjesto nje, hoću zagrliti svjetlost!

A ona se neda. Otima se!

I ja opet slutim - nesavladiva je i ogromna sila. Ta moja Ljubav. Koja nikada i neće biti samo moja. Moja je tek ova čežnja što me lomi na pola. Na mene kojeg ima. Koji sam tu. I na mene kojeg nema. A trebao bi biti. Tu. Ili tamo negdje. Ili bilo gdje.

U osmijehu na tom drugom, nevidljivom licu. Zamišljenom. Kojem se i ovog jutra smiješim. Kao dijete koje se još ni rodilo nije. Pomalo smiješan i samom sebi. U osmijehu bez kojeg moje oči nikad neće biti pune. Bez odsjaja, kao i ova Zemlja, što bi bila tek izgubljena i pusta zvijezda, u mraku bez smisla.


- Mlada je, žedna sna, možda još spava... - šapuće mi moja Vjera. (Koja je još uvijek živa!) - Ta tvoja Ljubav.

Već tri puta zalazim na prozor. Otvaram ga oprezno. Kao neki mistik svoje praznovjerje. Ljudi se bude. Prolaze. I svatko se bar jednom okrene za suncem. Osjećam. Tijelo koje gori. U ovom šupljem nebu ipak ima nešto toplo. Neizvjesno. Ali svima zajedničko. Tu je. Ta moja Nada.

I slušam.

Čitav svemir, kako pulsira u mojim žilama.


Komiža, 11. 08. 2011.

Vinko Kalinić