Alfredo Pérez Alencart: Pjesnik amazonske prašume




Alfredo Pérez Alencart rođen je 1962. u Puerto Maldonadu u Peruu.  Od 1987. radi kao profesor radnoga prava na Sveučilištu u Salamanki, a od 2005. član je razred za poeziju Kastiljke i Leonske akademije. Od 1998. koordinira Iberoameričke pjesničke susrete koji se održavaju u Salamanki. Godine 2009. dobio je „Orden Vicentea Gerbasija“ koji mu je dodijelilo Društvo venezuelskih književnika i nagrade za poeziju „Juan de Baños“ u Valladolidu. Objavio je ove poetske zbirke: La voluntad enhechizada (Začarana želja, 2001.), Madre selva (Majka prašuma, 2002.), Ofrendas al tercer hijo de Amparo Bidon (Darovi trećemu djetetu Ampara Bidona, 2003.), Pájaros bajo la piel del alma (Ptice ispod kože duše, 2006.), Hombres trabajando (Ljudi koji rade, 2009.), Estaçao de tormentas (Razdoblje oluja, 2009.), Oídme, mis hermanos (Čujte me, braćo moja, 2009.), Savia de las Antípodas (Polet antipoda, 2009.), Aquí hago justicia (Ovdje izvršavam pravdu, 2010.), Poesía en paralelo cero (Poezija na nultome stupnju, 2011.) i Cartografía de las revelaciones (Kartografija otkrivenja, 2011.).

Pjesme su mu prevedene na dvadeset i pet jezika. 

O Alencartovoj poeziji Venezuelski pjesnik Enrique Viloria Vera napisao je esej naslovljen Pérez Alencart: La poética del asombro (Poetika čuđenja, 2006.) koji je, zajedno s izborom  pjesama, objavljen kao knjiga.

U tome iscrpnome eseju Vilorio Vera izdvaja sedam tematskih cjelina koje ovaj pjesnik rabi u svojoj poeziji, odnosno sedam osnovnih nadahnuća Péreza Alencarta.

Prije svega, tu je tema amazonske prašume koja je snažno obilježila život ovoga pjesnika  rođenoga u malenome gradu na jugu Perua, uz granicu s Bolivijom i Brazilom. Viloria Vera naglašava da je i sam pjesnik prašuma i da ona u njemu živi u potpunosti. Sasvim se stopio s njoj  – „prašuma je moja i uskrsavam pod njom./ ja sam vruća zemlja, ne zaboravite.“

Ima potrebu pretvoriti se u vodiča po prašumi, objasniti čitatelju što se u njoj zbiva i zbog čega. Često u svojim pjesmama spominje stvarna mjesta ili pak pribjegava bogatoj peruanskoj mitologiji. Ali, prašuma je mjesto u kojemu doživljava najveću radost – u svojoj je poeziji  nastoji oživjeti prizivajući glasove iz nje, prisjećajući se vegetacije, kiša, njenih tajna. Divi se prirodi; pred njom ostaje bez daha. Majka Prašuma i Otac Rijeka u njemu bude nostalgiju i sjećanja. Često spominje rijeku Amarumayo i njezinu silovitost, boje, vrtloge. Prisjeća se svojega djetinjstva, obitelji. Rijeka je tema mnogih njegovih pjesama u kojima govori o svojoj intimi, o pravdi, politici, skromnosti, ekologiji, životnim zaključcima.

Uz prašumu vezan je i grad njegovoga djetinjstva, velika luka u kojoj sve vrvi od prometa i mnogobrojnih glasova – iz luke odlaze i u nju se vraćaju drvosječe, poljoprivrednici, ribari, trgovci, mornari. Pjesnik se često prisjeća svojega djetinjstva, prošlosti koja je u sjećanju još ljepša jer odiše nostalgijom. U sjećanju mu žive prašne uličice prepune svjetlosti, vreo zrak, zujanje komaraca, veliki trg, miris manga i tamarinda, zelena i gusta prašuma Amazone. Ukratko, možemo zaključiti da su, vezano uz ovu temu, ključne riječi Péreza Alencarta prašuma, rijeka, luka, grad i šuma.

Druga značajna tema ovoga vrsnoga pjesnika je Salamanca, grad u kojemu je studirao pravo i u kojemu sada živi. Prema riječima Vilorija Vere, za njega je Salamanca više od zlatnoga neba. On pjeva o gradu i njegovim ljudima, odaje počast njegovoj povijesti, kamenu. Pjesnik zaljubljenik u prašumu očaran je veličanstvenim sjajem toga grada, njegovim tornjevima, ulicama, glavnim trgom, samostanima, palačama i kućama. Svojim nam ga stihovima približava u njegovoj svjetlosti i u mraku, u blještavilu i tami, u sadašnjosti i prošlosti. Ali, ne pjeva samo o gradu  - svjestan je da njega čine njegovi stanovnici – već i o nizu značajnih imena koja su ga proslavila. Među njima osobito ističe Fray Luisa de Leona kojemu posvećuje nekoliko pjesama te Bada Salinasa, Francisca de Vitoriju, Miguela de Unamuna, Antonija de Nebriju, Diega de Castillu.

Treća tema koju opjevava ovaj pjesnik je ljubav. U konkretnome slučaju, radi se o Jaqueline, pjesnikovoj supruzi Bolivijanki, njegovoj životnoj pratilji s kojom dijeli radosti i tuge, svakodnevne uspjehe i neuspjehe. Jaqueline je svojevrsni simbol ljubavi – ljubavi pune razumijevanja, prijateljske ljubavi, ali i one strastvene. Nju je izabrao da ga prati po životnoj stazi, ona je „bunar koji gasi moju jedinu vatru“, „lomača koja uništava moje tmice“, „moja princeza“, „čista ljubav mojih spasenja“, ugodno društvo za sretne večeri.“

Ona je uzrok njegove radosti, ali i tuge kad se udaljava, kad je žalosna, kad se ljuti. U pjesmama pjesnik slavi svoju ljubljenu ženu, majku njihovoga jedinca. Istražuje njezinu dušu i tijelo, proučava njezine osjećaje, „hrani se njezinim pogledom, pije njezinu vjeru“ (Viloria Vera). Pretvara se u pravoga trubadura koji pjeva svojoj dami.



Za ovoga je pjesnika važna i tema odavanje počasti kolegama i prijateljima. U pjesmama spominje Carlosa Palomequea, Alfonsa Ortegu, Luisa Cabreru, Luisa Cernudu, Ramona Palomaresa i druge. U njegovim su se djelima ravnopravno našli Španjolci, Portugalci, Latinoamerikanci…  

Četvrta tema mu je Isus s kojim se poistovjećuje, roditelji i predci te njegov sin kojemu posvećuje duge stihove pune ljubavi. Razvidno je da je on životu ovoga pjesnika podario drugačiji smisao. On je, prema riječima Vilorija Vere „miješanje krvi, kultura i kontinenata, zelene prašume i zlatnoga grada.“ 

Još jedna, ali ne i manje značajna tema poezije ovoga pjesnika je izgon, emigracija, progonstvo, ali i ljudska ravnodušnost, samoća, nepravde u društvu. Te su mu teme bliske vjerojatno i zbog toga jer je on dvostruki emigrant: njegovi su predci došli iz Španjolske i Brazila u Peru gdje je rođen, a on je iz Perua otišao u Španjolsku. U pjesmama  spominje odlazak svojih predaka iz Španjolske u Peru i njihove zgode i nezgode u novoj zemlji. Isto tako pjeva o svojim zemljacima Peruancima koji iz Amerike dolaze u Europu, te o činjenici da se svugdje osjeća strancem i samim.

Poezija  Péreza Alencarta je visoke kvalitete, raznovrsnih tema, blaga i dubokoga poetskoga jezika. Snažnim glasom progovara o sudbini pojedinca u društvu, hvali rodnu zemlju Peru, ali i onu u kojoj živi – Španjolsku. Raznovrsna je, humana, prepuna stalnih iznenađenja i boli zbog njegove emigrantske sudbine. Jednostavna je, a snažnoga poetskoga naboja. Jedinstvenom je čine njegova usredotočenost na razmišljanje o životu, prirodi i čovjeku XXI. stoljeća te velika humanost ovoga pjesnika kojom je natopljena. Preko nje želi učiniti svetim  ono što je pogansko.                               
S Alfredom Pérezom Alencartom upoznao me je Andrés Morales Milohnic jer je Alfredu trebao prijevod njegove pjesme Amato Lusitano liječi Gaetana Camanotta melemom donesenim iz Perua na hrvatski. Ugodno me je iznenadilo njegovo poznavanje Hrvatske i Hrvata kojih u Peruu ima dosta. U razmjenjivanju književnih misli, shvatila sam da bi bilo dobro ovoga pjesnika predstaviti našoj javnosti. Ovdje to i činim izborom iz nekoliko njegovih poetskih zbirki.

Željka Lovrenčić