Manifest za tvoj osmijeh i moje pjesme






1.

klasična pjesma ima rimu. moderna metafore, filozofiju, igru riječi i hrpu preseravanja. moja nema ništa. samo tebe. golu. čistu. s osmijehom anđela i pogledom kurve. (nego kako! - najljepšeg anđela i najgore kurve!) doslovnu. konkretnu. ogoljenu. tako vječnu. tako ništavnu. prolaznu. i baš zato toliko ultimativnu. jer eto takvu te, neponovljivu, želim sačuvati u svom pamćenju. kao živi izvor iz kojeg će nepovratno izvirati svi moji snovi. uvijek mladi, novi, neokaljani… i rađati te istom mjerom. s vjerom punom brutalne žudnje. uspomenama. i sjećanjem.

jednom kad ne budeš više tako mlada, da budeš ljepša nego što je ikad bila ikoja mladenka. jednom kad sve bude mrtvo, i ovo vrijeme koje je sada samo zbog tebe tako živo, toliko živo da nam se čini vječnošću, kad i ono bude mrtvo, a neke druge ruke - ruke mlade i žedne života! - kad budu kopale po tvojoj, i mojoj, kad se budu grčile, i rovale, po svojoj prošlosti, po vremenu koje će tada biti mrtvo, kao što bi i ovo vrijeme bilo mrtvo da u njemu ne živiš, tako bezočno bezvremena - kad me nađu, zgrčenog, i zakopanog, u mrtvim riječima, da zadrhte mrtva slova. i te mlade, žive ruke. i kosti u njima. kao što i moje kosti, i ruke drhte. sada! pune tebe, pred tobom, koja si puna života. i pred svakim tragom kojeg ostaviše za sobom, sada već mrtvi ljudi. ljudi koji su nekad bili živi – tako živi, kao što sam i ja sada živ, jer te vidim! – koji su drhtali prije nas, svojim drhtavim postojanjem svjedočeći i sebe, i tebe, i mene, i sve one koji će tek doći. kao što i ja sada svjedočim, kako je života vrijedno samo ono pred čim život dršće i što se voli bezuvijetno. na kraju, jer i život drhti pred nama, kao i mi pred njim. - drhatvo je vrijeme! - ono gazi sve što je vremenito. zemlji se vrati što je od zemlje. uvenu usne i presuše oči. to je istina! tužna i živa istina. - ali osmijeh ostaje! i pogled! i vječnost! takav osmijeh, i takav pogled, kao što je tvoj. vjeruj mi. pred kojim čovjek ne može biti mrtav. ni tužan. koji briše vrijeme. pred kojim živ drhtim.

i koji nije od zemlje!

tvoj pupak sadrži više informacija nego wikipedija. s tvoja dva metra kože mogao bih prekriti čitavo čovječanstvo: i ono koje je mrtvo, i ono koje izumire, i ono koje će se tek roditi. čak i ono koje nikad nije postojalo, a bez kojeg ni naših snova ne bi bilo.

zbog tebe sam izvan pameti, kao i svi koji su ikad svoju prolaznost pretakali u slova. zbog tebe pišem pjesme razapet kao Krist na sedmom nebu. na nebu na kojem nema ni boga Oca, ni Majke Božje, ni Duha Svetoga, ni Karla Marxa, ni nadbiskupa zagrebačog… nikog! - ni onog tko bi nas spasio, ni onog tko bi nas spalio.

samo Ti.

koja goriš mojim očima. gola kao zemlja. i život. i sve što je živo u njima.

i u meni.

ako te prestanem pisati, nikada ništa neće više biti tako moje. ako te prestanem pjevati, nikada ništa neće biti - ni od mene, ni od zemlje, ni od poezije.


2.


ozbiljno! pred tvojim osmijehom ruše se sve činjenice! same od sebe. kao pred morem kule od pijeska koje smo gradili na plaži dok smo bili djeca. pored tebe nikad neću odrasti. nikad neću dorasti tvom jebenom osmijehu. zato te volim, jer si kao i Ljubav nasušna: stvarna i - nemoguća!


3.

nabrajam glupe stvari: sunce bez topline, hladna vatra, voda bez bistrine, nacionalizam, pivo na suncu, recesija, život bez tebe… što je život bez strasti?

strast. strast. strast. hrpa strasti.

zavijaš kao bura pod Velebitom. uzvitlala si me kao orkansko jugo ribare na Palagruži.

one, iz priča mog djeda - galijota.

to nije glupo!

da te nema, bio bih mrtav.
do posljednjeg zrna.
kao prašina.
u pustinji.


Vinko Kalinić


Gospa od juga
i druge pjesme
(ulomak)





Vinko Kalinić
(fragment)
Stihove govori: Siniša Brajčić