Mariju Magdalenu upoznao sam još kao sasvim mali dječak. Bila je to velika slika povrh kočete moje pokojne none: lijepa mlada žena, pravilnih i simetričnih crta lica, čistih i putenih obraza. Duge joj raspletene kose rasule su se po ramenima, po prostoj bijeloj haljini, a tamno zeleni ogrtač samo što se nije otkliznuo s lopatice. Požutjela aura omotala joj se oko glave u prigušenoj svjetlosti, kao paučina, topeći se u blagim valovima u tamnoj maslinastoj pozadini. Velike, duboke i široke plave oči - takve oči ima moj najmlađi brat! - uprla je u nebo, ruke sklopla na molitvu, i tako pobožna, uzvišena i daleka, uokvirena u lakirano smeđi drveni okvir visila je visoko na zidu povrh postelje moje none.
Ona joj je svako jutro nešto šaputala. Bio je to cijeli mali jutarnji obred koji se ponavljao svakoga dana, već desetljećima, uvijek u isto vrijeme i uvijek po istom redu. Kad bi se probudia, prije nego što bi sišla u konobu, onako još nepočešljana i snena, u širokoj bijeloj noćnoj haljini, kao kakva velika svećenica u nekom prastarom starozavijetnom hramu, znakom križa započela bi nona svoj novi dan.
- U ime Oca, i Sina, i Duha Svetega...
Šaputala bi svoje nerazgovijetne molitve, pri tom uzdišući, križajući se, pa čak i ljubeći svoje svetice i svece. - Čas bi visoko dizala oči k nebu, čas sućutnim pogledom milovala sjene na zidu, čas sklapala ruke, a čas spuštala glavu duboko prema zemlji.
Oduvijek mi je bila smiješna, ali i poesbno draga, u tom svom redovitom i neizostavnom jutarnjem ceremonijalu, koji bi katkada potrajao i po čitav jedan sat. Provirio bi ispod pokrivača i praveći se da spavam snom blaženika, kraićkom oka, kroz trepavice pratio bi nonu kako gestikulira, kako miče usnama, očima, obrvama, kako se mršti sva i smješka, kako se križa, kako spontano i nesvijesno pravi čitav niz najrazličitijih pokreta, mimika i grimasa. Slušao bi njene beskrajne litanije, njen prigušen glas, čitavu melodiju zvonkih i svečanih tonova iz kojih nisam mogao odgonetnuti pjevuši li to ona ili govori sve te silne i čudne molitve koje su bile ispjevane napola u stihu a napola kao da ih priča nekom sasvim poznatom i prisutnom, kao da čavrlja o nečem sasvim običnm i svakodnenom.
No tko zna, možda je ona stvarno i poznavala sve te svoje svetice i svece, mučenice, čudotvorce i blaženike - sva ta napola zemaljska a napola nebeska bića. O svakom je znala čitavu povijest, gdje je tko od njih živio na zemlji i koja su sve silna čudesa činili. Znala je i sve čudotvorne moći koje su imali i kome se za što u kojoj prilici treba molitvom obratiti za pomoć. Bio je to posve njen svijet i jedino je tu i sama poprimala neki oblik božanskog, nadnaravnog i transcendentalnog bića.
Uvijek se prvoj obraćla Mariji Magdaleni. Ona je bila prva od svih svetaca, njena molitva je bila najduža a njena slika najveća. - Ona je bila bludnica, ali je svojim suzama Isusu oprala noge, a time i sve svoje grijehe – otkrivala bi mi nona uvijek iznova velike tajne svetih ljudi, kad bi joj naponon obznanio da sam i ja budan.
- A što je to «bludnica»? - pitao bih nonu, znajući da se u toj naoko nevinoj i pripitomljenoj riječi krije nešto strašno pogano, čim ju je nona izgovarala na tako zagonetan i pomalo misteriozan način.
- Šporkuja! – duboko bi uzdahnula nona i prekrižila se još jedanput, pri tom i ne pokušavajući se zadržati na toj nečistoj misli a kamo li odgonetnuti puni smisao i značenje tog sumnjivog pojma. Dalje se ne bi ni usudio ispitivati, jer nonin izraz lica bio je dovoljan da prekine i okrene svaku daljnju raspravu. Ali mi se svejedno - možda baš zbog toga - Marija iz Magdale već tada debelo uvukla pod kožu i svakim danom bivala sve draža, pa i danas – ostala mi je najveća i najzagonetnija nonina svetica, jer svi su drugi sveci imali samo svoju svetu, bezgrešnu i nebesku stranu a samo je Marija iz Magdale imala i svoju zemaljsku zagonetku. Poslije bi još dugo, kad bi nona već sišla u konobu a ja ostao sam u sobi, gledao u oči i lice te pobožne žene i uzaludno pokušavao odgonetnuti što se to «šporko» krije iza te svete slike.
Ona joj je svako jutro nešto šaputala. Bio je to cijeli mali jutarnji obred koji se ponavljao svakoga dana, već desetljećima, uvijek u isto vrijeme i uvijek po istom redu. Kad bi se probudia, prije nego što bi sišla u konobu, onako još nepočešljana i snena, u širokoj bijeloj noćnoj haljini, kao kakva velika svećenica u nekom prastarom starozavijetnom hramu, znakom križa započela bi nona svoj novi dan.
- U ime Oca, i Sina, i Duha Svetega...
Šaputala bi svoje nerazgovijetne molitve, pri tom uzdišući, križajući se, pa čak i ljubeći svoje svetice i svece. - Čas bi visoko dizala oči k nebu, čas sućutnim pogledom milovala sjene na zidu, čas sklapala ruke, a čas spuštala glavu duboko prema zemlji.
Oduvijek mi je bila smiješna, ali i poesbno draga, u tom svom redovitom i neizostavnom jutarnjem ceremonijalu, koji bi katkada potrajao i po čitav jedan sat. Provirio bi ispod pokrivača i praveći se da spavam snom blaženika, kraićkom oka, kroz trepavice pratio bi nonu kako gestikulira, kako miče usnama, očima, obrvama, kako se mršti sva i smješka, kako se križa, kako spontano i nesvijesno pravi čitav niz najrazličitijih pokreta, mimika i grimasa. Slušao bi njene beskrajne litanije, njen prigušen glas, čitavu melodiju zvonkih i svečanih tonova iz kojih nisam mogao odgonetnuti pjevuši li to ona ili govori sve te silne i čudne molitve koje su bile ispjevane napola u stihu a napola kao da ih priča nekom sasvim poznatom i prisutnom, kao da čavrlja o nečem sasvim običnm i svakodnenom.
No tko zna, možda je ona stvarno i poznavala sve te svoje svetice i svece, mučenice, čudotvorce i blaženike - sva ta napola zemaljska a napola nebeska bića. O svakom je znala čitavu povijest, gdje je tko od njih živio na zemlji i koja su sve silna čudesa činili. Znala je i sve čudotvorne moći koje su imali i kome se za što u kojoj prilici treba molitvom obratiti za pomoć. Bio je to posve njen svijet i jedino je tu i sama poprimala neki oblik božanskog, nadnaravnog i transcendentalnog bića.
Uvijek se prvoj obraćla Mariji Magdaleni. Ona je bila prva od svih svetaca, njena molitva je bila najduža a njena slika najveća. - Ona je bila bludnica, ali je svojim suzama Isusu oprala noge, a time i sve svoje grijehe – otkrivala bi mi nona uvijek iznova velike tajne svetih ljudi, kad bi joj naponon obznanio da sam i ja budan.
- A što je to «bludnica»? - pitao bih nonu, znajući da se u toj naoko nevinoj i pripitomljenoj riječi krije nešto strašno pogano, čim ju je nona izgovarala na tako zagonetan i pomalo misteriozan način.
- Šporkuja! – duboko bi uzdahnula nona i prekrižila se još jedanput, pri tom i ne pokušavajući se zadržati na toj nečistoj misli a kamo li odgonetnuti puni smisao i značenje tog sumnjivog pojma. Dalje se ne bi ni usudio ispitivati, jer nonin izraz lica bio je dovoljan da prekine i okrene svaku daljnju raspravu. Ali mi se svejedno - možda baš zbog toga - Marija iz Magdale već tada debelo uvukla pod kožu i svakim danom bivala sve draža, pa i danas – ostala mi je najveća i najzagonetnija nonina svetica, jer svi su drugi sveci imali samo svoju svetu, bezgrešnu i nebesku stranu a samo je Marija iz Magdale imala i svoju zemaljsku zagonetku. Poslije bi još dugo, kad bi nona već sišla u konobu a ja ostao sam u sobi, gledao u oči i lice te pobožne žene i uzaludno pokušavao odgonetnuti što se to «šporko» krije iza te svete slike.
Bila je tu i Sveta Lucija. Ona je imala dva para očiju, jedne su joj bile u glavi a druge je držala ispružene na pozlaćenom tanjuriću. I ona je bila lijepa, ali ne kao Marija iz Magldale. Njena slika je bila puno manja. Imala je crvenu haljinu sa pozlaćenim ovratnikom, dugi svijetlo plavi plašt i pepeljasto bijelu maramu preko glave. U ruci je držala granu palmine mladice. I njene su oči bile velike i plave, ali joj je pogled bio zamišljen i tužan. Njoj se moli za dobar vid, a najen blagdan djeca dobivaju darove u čarapama ispod jastuka.
Sveti Antun Padovanski je na svim slikama, beby sitter. Taj mali bucmasti fratar uvijek drži maloga djetčaćića u naručju, nad kojim naginje glavu kao da mu šapće neku uspavanku. Obučen u fratarski habit, sa bijelim konopocem oko pasa, a u ruci drži veliki ljiljan. On je, kaže nona, znao pričat sa pticama i magarcima.
Sveti Nikola je zaštitnik svih pomoraca, mornara i ribara. On je zaštitnik i naše Komiže, njemu u čast je posvečen i Muster, naša najveća i najljepša crkva na otoku koju je blagoslovio sam Papa Aleksandar III. dok je bježao iz Italije, pa je na proputovanju kroz Jadran svratio i na naše otoke. Sveti Nikola je isti kao i najstariji sin moje none Juvane - brat od moje mame i moj barba – koji se zove isto kao i on, samo što naš Nikola nije svet, iako i on zna pravit čudesa, ponekad i veća od Svetoga Nikole. Njega zovu Živa Vatra i on je ribar. Nadimak je dobio po čudesima koja je izvodio po moru, kažu da se nije bojao ni jedne oluje i da je kao živa vatra plovio morem i po najvećim valovima, neverma i vjetrima. Sveti Nikola je stariji od našega Vatre, njegova brada je duža i sjedija, a ima i svečaniju uniformu. On je biskup, u jednoj drži knjigu na kojoj su tri jabuke i kojom je obgrlio biskupski štap, a drugu driži uzdinutu i pokazuje tri prsta. (Kad je 1991. počeo rat u Hrvatskoj, frend i ja smo mu jedno popodne krišom išarali palac, da jadan svetac ne ispadne trofazni i da se zna za koga navija, zbog čega je nona tri mjeseca mučila i psovala svoga mlađeg sina, barba Jakova, jer je bila sigurna da samo njemu može pasti na um takva svinjarija da joj oskvrne relikviju.)
Sveti Nikola je volio djecu, zato se i na njegov blagdan dijele darovi. I on je pravio razna čudesa i činio dobra djela, od kojih je najveće ono kad je spasio tri djevojčice. Jedna od njih je i na slici kraj njegovih nogu u noninoj sobi.
Sveta Obitelj je isto velika slika koja visi na zidu poviše kreveta barba Jakova. Na njoj su Sveti Josip i Marija, mati Isusova. Sveti Josip se nagnuo nad krevetićem u kojemu već spava blaženim snom mali buco, a Marija drži plahtu kojom ga želi pokriti da se ne prehladi. Iza njih su palme, zelena livada i veliko plavo jezero.
U dnu sobe, odmah do prozora je komo – to je zapravo starinski ormar ladičar (komoda), u kojoj nona čuva sve vrijednosti koje ima: nove kuhinjske krpe, neraspakirane sapune, krunice, dokumente, marame, tanjuriće za tortu i pribor za jelo koji se nikad nije upotrebljavao. Komo je zapravo pravi mali kućni oltar i na njemu je više svetaca nego u bilo kojoj našoj crkvi. Tu su Gospa Lurdska i Gospa iz Fatime, obadvije male plastične statue u kojima je sveta voda. Gospa Međugorska je u posebnom pozlaćenom okviru, kao i Gospa iz Velog Sela, ispod koje je zlatna srdela. Ima i jedna crna Gospa, ona mi je uvijek bila najzanimljivija – nikako mi nije išlo u glavu kako Gospa može biti crnkinja, i jel onda postoje dvije ili možda tri i više Gospi, i ako je ona majka Isusova, onda bi i Isus morao biti mali crnac?! Nikako nisam mogao zamislit onog malog blijedog bucu kao crnca, iako bi možda bio još i ljepši da je bio malo tamniji, kao što smo i mi imali ljepšu boju kožu ljeti kad bi se kupali i sunčali po cijele dane, nego zimi kad bi opet bili bijeli kao sir. Mora da je ta crna Gospa bila iz Afrike, samo ne znam na kojem je jeziku nona pričala s njom?!
Bilo je tu još i anđela i arhanđela i Isusa u raznim prilikama, kao i drugih svetaca kao što su Sveti Leopold Mandić, kardinal Alojzije Stepinac koji je bio mršav kao prut i blijed kao vosak, onda Sveta Elizabeta i još mnogi drugi. Među njima bio je i Tito – ozbiljan i pomalo namršten stariji gospodin u svečanoj bijeloj kapetanskoj uniformi. On nije bio svetac, nego predsjednik. Njemu se nona nije molila, nego bi ga samo na kraju potapšala po kićastom plastičnom okviru i prošaptala: - ... i da bude mir u svitu!
To je ujedno značilo da su nonine litanije za to jutro bile gotove i da su svi sveci i svetice podmirene što se tiče molitava, i da je i službeno započeo još jedan novi dan u kući none Juvane.
One zime, kad je mir u svitu bio gotov i kad je bilo posve jasno da je počeo još jedan rat u Hrvatskoj (noni je ovo bio već treći po redu - promijenila je čak sedam državljanstava iako se nikad nije pravo ni makla s otoka), rođak i ja zaključili smo da ni Tito više nema što tražit među svece, pa je jedno popodne jednostavno izgorio u peći na drva, za što je, naravno, opet bio optužen i osuđen barba Jakov, bez prava na obranu, a koji je noni Juvani ionako uvijek bio glavni krivac – kao unutarnji neprijatelj! - za sve stvari koje bi nestale iz kuće, kao i za sve događaje koji bi se svršili naopako.
Samo par godina kasnije i nona će se posve pretvorit u neko božansko i nebesko biće te se zauvijek preselit među anđele i svece, a njena slika i prigušen glas ostat će trajno sigurnim ključem za neke moje nove rituale, u kojima ću ponovno biti dječak koji će kraićkom oka, kroz trepavice, gledati neke druge daleke i transcendentalne svijetove, u koje ću bježati uvijek iznova kad god život u ovom našem svakidašnjem zemaljskom svijetu postane dosadan, isprazan i neizdrživ.
Komiža, 2008.
Vinko Kalinić
0 comments:
Objavi komentar