U očekivanju



U očekivanju Ljubavi, pustila sam dane
da zažubore u oku sjećanja…


I.

Ruke mi na tamjan mirišu
i duge subotnje molitve.
Hiljadugodišnja sam.
Drevna.
Htjela bih da se sa Kaučukovim
drvetom družim,
pa da dođu ljudi, mnogo ljudi…
- da zastanu ogrnuti našim hladom,
da se zagrle u sjeni naših grana,
da nam pokupe suze
(I oblikuju u svoje radosti!)
- posjekotine bi manje boljele.


Ruke mi na tamjan mirišu
i duge subotnje molitve:
gorki plodovi nezrelog gloga,
jednog dalekog djetinjstva.



II.

(Drvo koje plače još nisam vidjela.
A Brat mi je! I drug!)

Drugarice su mi i ptice.
One malene,
a ne sleću mi na ramena.

Brat mi je i brod
- omeđen valovima,
u željeznom kaputu, do grla
zakopčan,
teretni, sa olovnim brigama
na plećima.

Ljudi ga kompjuterskom
neminovnošću usmjeravaju,
a on,
zanesen,
bosih nogu,
sanja svoje obale.



III.

Drvo koje plače, nikada neću
vidjeti.

A drug mi je. I Brat!

Hvala Ti, daleki Brate!
- U očekivanju Ljubavi
tvojom sam suzom potekla
i Tugu u svilu strpljenja povila,
pa je njišem, njišem,
u koljevci
od stihova ispletenoj.


Emilija Vasiljević