Cvrčak



I cvrči , cvrči cvrčak na čvoru crne smrče
Svoj trohej zaglušljivi , svoj zvučni, teški jamb…
Podne je. - Kao voda tišinom razl`jeva se.
Sunčani ditiramb.

I pjeva: ”Ja sam danas ispio sunce plamno.
I žilice su moje nabrekle ko potoci.
U utrobi se mojoj ljuljuška more tamno.
Na leđima mi šuma , što  nagli trgnu srh.
Dv`je st`jene, dva obronka postaše moji boci,
A glava – gorski vrh.”

I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče,
Dok sunce s neba lije na zemlju žar i plam:
“Zemniče, ja sam himna što broji za oltarom,
Dok šuti gordi hram.     
… Izađi! – Što se kriješ pod krošnjom, u rupama?
Na kamu puž se sunča, ne travi grije crv!
Rominja s vedra neba ko kiša od iskara
Sunčana sveta krv.
… Izađi – ti, koj` niknu iz zuba ljuta zmaja,
Da budeš grm što gori, luk napet, plamen mač,
Al raznježi ti dušu milinje cvjetnog maja,
Al omekša ti srce jesenjih voda  plač.
… Zaprznio te mrak,
Po zemlji sipaš žuč
A tebe zemlja rodi da budeš čil  i jak,
Da nosiš u njedrima radosti zlatni ključ.
… Ja gutam žar sunčani.
I osjećam u sebi, gdje struje žumne r`jeke,
Šumore zelen – luzi svjetlošću obasjani,
Klokoće vrelo, more pjeni se i krkoči, 

(...)

Vladimir Nazor