Nema više vremena za ljubav.
Možemo samo trčati u nadi da ćemo uloviti bus koji čekamo.
Gdje smo zapeli?
Ja te čekam na svojoj stanici,
A ti mi javljaš da kasniš.
Uhvatila te kontrola i morao si čekati drugi bus.
Znaš, nijedan drugi bus više ne vozi na moju stanicu.
Tamo je sunce.
Više se ne možemo ni smijati u isto vrijeme.
Sve se događa u razmaku od tri takta.
Ja te poljubim, ti ispiješ kavu.
Ti me zagrliš, ja se zagrcnem u rečenici.
Udarci čaše o stol, uvlačenja dima cigarete,
Zvuk sklapanja trepavica, note zalutale u vremenu.
Sve to tvori moju malu uličnu simfoniju dodira.
Znaš, u ovom gradu više nema vremena za ljubav.
Svi nekamo žure.
Svi nekamo idu.
Više nije bitno kamo.
I samo ako te dovoljno snažno ugrizem, znam da nećeš nikamo otići.
Hajmo tvoju sobu pretvoriti u državu,
A tvoj krevet bit će naša utvrda
U kojoj neće biti vladara, ni dvorskih luda.
Bit ćemo samo mi – koji se usuđujemo disati u isto vrijeme.
Imat ćemo vojnike sačinjene od žlica i vilica
Koje nikad nećemo upotrijebiti
Jer nećemo vjerovati u ratove.
Ali već je ponoć,
Busevi voze svakih sat vremena u ovo doba.
Nema nikoga na stanici oko mene.
Samo daleki zvukovi sablasnih pijanstava –
Svojevrsnih poziva u pomoć.
(Stranče, daj mi pruži svoju ruku,
Daj da me netko treba!)
Kažeš, zapeo si u prometu,
Veza je slaba, ali dolaziš sigurno.
Kažu mi da u ovom gradu više nema vremena za ljubav.
U pokušaju da razbijem pokretne trake blijedih lica,
Postajem sve slabija.
Netko će morati pisati priče o ljepšim vremenima
Da se imam čime trovati u ranim jutranjim satima.
Netko će mi morati napisati pjesmu
Koja se neće rimovati s mojim imenom,
U kojoj će biti nikad korištene note
Da budem sigurna kako tu melodiju nikada neću zaboraviti.
Poklonite joj ime ovog grada,
Poklonite joj ime izgubljenosti i samoće.
Jer ovaj grad i ja postajemo jedno.
Netko mi je jednom davno rekao – u ovom gradu više nema vremena za ljubav.
(Čini mi se da je to bilo jučer.)
To je nemoguće!
Farovi autobusa koji mi se približavaju uvjeravaju me u suprotno.
Tvoje lice iznova u meni briše izgubljeno vrijeme.
Više nisam imaginarni poeta loših pjesama,
Nego dijete koje izgara u tvojem zagrljaju.
„Rekao sam ti da ću doći. „
Zatvaramo se u svoju državu,
Pristupamo našoj tvrđavi,
Uranjamo u san.
Više nema ni autobusa, ni pokretnih traka,
Nema nejednakosti i nema straha.
Nema potrebe ni za čim drugim
Osim za toplinom drugog tijela i dahom.
Imamo sve što nam treba.
A sutra... sutra ćemo već naći način.
I uvjerit ćemo sve da supstitucije ne postoje.
Postoje samo originali. Nezamjenjivi.
Danas mi je netko na stanici rekao – u ovom gradu više nema vremena za ljubav.
Ja sam mu se samo nasmiješila i ušla u autobus koji me vodio tebi.
Mi pobjeđujemo vrijeme.
Ti si kazaljaka koja pokazuje minute
I zauvijek si stao na satu koji sam ja.
Pretvorili smo se u vječnost.
Tebe je teško uhvatiti u stih,
Mene je teško zadržati na mjestu.
Ali smo se našli – i u vremenu i u stihu.
Dovoljno mi je to da te mogu zagrliti u snu.
Dovoljno mi je to da me razumiješ dok šutim.
Vremena za ljubav uvijek ima.
Rekao si da će naša trajati nekoliko tisuća svjetlosnih godina.
I još si tu. Uza me.
Lara Mitraković
0 comments:
Objavi komentar