Anđeo ljeta



Dugo je, dugo sazrijevalo u krošnjama, u dušama
to bijelo podne svijeta, plod glasova i tmine.
Taj sjaj povrh svega, zrcaljen u ružama što
osluškuju slasti pehara iz davnine
i disanje, i strast zelenih pčela noći
zabrujalih u tijelu vrelog suncokreta...
Dok dan nevin tka u putenoj samoći tananih priviđenja klas,
anđeo ljeta
zastavši na zlatnim ljestvama od pruća,
u san i oblak zaljubljen,
još traži u tajnoj kuli prostora
nezasićen val.
Na dnu moje jave kristal nadahnuća
blješti kao uštap oznojen, u raži.
A uzlijeće iz ruku čežnja,
crni ždral.