Zbiva se 1979. jednog sunčanoga dana
U Jezerskom, kraj crkve svetog Ožbolta,
Iz XV. stoljeća; na strmom podnožju crkve
Pasle su krave i čule se njihove klepke.
(Na razglednici koja se prodaje u Jezerskom
Naslikano je kako pase stado ovaca
Umjesto krava; ljepše je na razglednici
Vidjeti ovcu, zar ne; ovčice, božje ovčice.)
Zapitao sam mladog zvonara: Tko je, znaš li,
Sveti Ožbolt? Zacrveni se on i reče: Ne znam.
Kako to da ne znaš? Jesi li pitao svoje stare?
Ne znaju ni oni, ne znaju. Kad vam kažem!
Stali smo razgledati natpise na željeznim
Križevima postavljenim uokolo crkve,
Prema suncu, svježe obojenim; i čitamo:
Dr Jakobus Presheren provizor
† l. 1808. v starosti 86 let
I s njim još trojica župnika, do 1855.
Pitam se: Što li bijaše doktoru Jakobusu Prešernu
Veliki France? I na pamet mi pada
Rilkeov grob u Raronu: Rose, oh reiner Widerspruch...
A malo dalje od njih leži gospođa Barbara Fuchs
mit sechs Kindern 1814.
(Sad će neki osjećajni ljubitelj, pri čitanju,
Možda reći: Pa dobro. Kakva je to pjesma?
Sami podaci! A pjesma mora, zna se,
Izricati osjećanja ili duboke misli,
Metafore! A ovo? Hajdemo dalje. Da vidimo!)
Grobova njihovih nema, tko zna otkada.
Tamo je gusta trava po kojoj noga lako gazi
Kao po mekom sagu u salonu. Kad, gle!
Prilazi sijeda nam glava, profesor,
S dvije svoje sestre, u crnini,
(Rekoše: Svaka ima više od osamdeset.)
Pa ću zapitati: Kažite mi, molim vas,
Tko bješe sveti Ožbolt, ako znate.
A njih troje uglas: Ne vemo, ne vemo.
Što da započnem, predragi moj Ožbolte,
Ti si mi tako srcu prirastao
Kao da smo zajedno proveli mlade dane,
A tek sam danas čuo da si postojao.
(Mora da je bio na Svijetu, evo mu crkve!)
Tko mi išta može reći o svetom Ožboltu,
Poštovani moji? Na brijeg sam se penjao
Do njegove crkve... Sasvim je blizu
Okrugli mali breščić, na njemu
Visoko visoko vitko stablo
S krošnjom koja dodiruje modra nebesa.
Na deblu, tamo, drvena tablica: NE HODI PO TRAVI.
Nepoznati, pročitavši zabranu, izgovori
Glasno: NEGO TRAVU PASI. I pomisli:
Ja bih napisao: Slava samotnom drvetu!
Nije li sveti Ožbolt možda samotno drvo
Na ovom okruglom breščiću, s krošnjom
Koja ljeti dodiruje modra nebesa,
A ujesen, kad kiši, svaki list joj plače,
Požuti, i padne, a ne vidi ga nitko!
Nego, štioče dragi, zamisli još samo
Da si ti ona ovčica na strmom podnožju
Ispod stare crkve svetoga Ožbolta,
Ili da si listak u krošnji drveta
Na malom okruglom breščiću,
Ili da si dašak zelenoga vjetra
Nad pokošenom livadom, u svilorunom rujnu,
I pjesma o Ožboltu bit će dovršena!
Jezersko (Slovenija), 2. rujna 1979.
0 comments:
Objavi komentar