Otajan i skrovit, On kruži oko mene.
Opsjeda me zrakom mjesečine,
pušta bršljan u moj san
i glasove
da umru na uzglavlju.
On je neprobojan, ja sam providan
i za njega rastem u staklenu spiralu,
u kojoj zacvrkuće proljeće
i trg s glicinijama.
Kad zaronim u još dublji san,
pogledom mi svojim srce prostrijeli.
Dijete tako zuri u zamračenje sunca
kroz grlić tamne staklenke.
Prenem se, jer me mili prsti bude
i još u meni odjekuju riječi
izušćene od treperenja
obasjanih šuma.
O zvijezde, o iskre šutljivih nebesa,
iznad moga orošenog tijela.
(Sužanj vremena, Buenos Aires 1956.)
0 comments:
Objavi komentar