Mravi mi napustiše kuću
Vidim svoj i tvoj leš
Leševi na dnu noćnog jezera
gdje crno sunce sja
Tako sam oslobođen svih privida
(znojem sam vašega truda
vazda nepoznati prijatelji
oprao sanjive oči)
Kročim lagan kroz ogledala
tvoja i svoja
Ponavljam
otkad prozreh prvog mrtvaca
stekoh slobodu
Slobodan je koji uza me
na drugoj obali nepomičan leži
sa mnom prisno razgovara
Oko njega oboreni bogovi kruže nevidljivi
i neprestano neprestano
smireni s glave bacaju lovor u smeće
Ali s ove strane obale
gdje ti i ja boravimo
niču na glavama bogova
uvijek nove mladice lovora
I to se naziva povijest
Maknite mi ispred očiju ovog mrtvog mrtvaca
neka se izgubi iza uglova kuća
Maknite ga vičem s krovova
Sve sam mu oprostio davno
Zagreb, svibnja 1970.
0 comments:
Objavi komentar