Neobični pogled neke lijepe žene
Koji klizi k nama kao zračak bijeli
Što ga vižljast mjesec po jezeru preli
Da u njemu kupa čari raznježene;
Ni posljednji novčić u ruci igrača;
Razvratnički cjelov Adeline ružne;
Ni zvuci muzike opojne i tužne,
Slične udaljenom vrisku ljudskog plača,
Sve to nije ravno, o duboka flašo,
Melemu što u tvom trbuhu sam našo
Da njim srce taži kakav pjesnik dični;
Ti mu liješ život, nadu davnih dana,
- I ponos, to blago vječnih sirotana,
Što nas čini da smo bogovima slični!
Charles Baudelaire
0 comments:
Objavi komentar