"Postati čovjek je ljepše nego postati kralj."
"Država ima sva prava, a čovjek ih nema, umjesto da bude obratno."
"Ljudi praštaju sve osim iskrenosti."
"Sloboda u tuđoj zemlji teža mi je neg robovanje."
"Dobrota, plemenitost, ljepota, sve propada, ako nije rođeno sa zubima."
"Smrt ima bolji ukus od hrvatskog općinstva."
"Smrt ima bolji ukus od hrvatskog općinstva."
Hrvatski pejzaž
Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma. Pejzaž nije samo vidljiva naša veza sa misterijem skladnog svemira, nego i vidljivi oblik stalnog djelovanja primitivne, prvobitne hrvatske duše na našu. Ako nam je duša rezultat dojmova, ako su ti dojmovi većinom hrvatski zvuci i hrvatske slike, slike krajeva hrvatskih, duša je naša kao ovo drveće i voće rezultat hrvatskog pejzaža. Mi smo kao ta jabuka i taj grozd plodovi te zemlje, i ta okolica nas toga radi toliko očarava, zanosi i privlači, jer sebe, jer prvobitne dijelove duše svoje tu vidimo kao u ogledalu svog zagonetnog izvora. Drugi, tuđinski kraj može biti vrlo sličan ovome, ali ga toliko ne razumijem, jer nisam njegov plod, jer mi govori tuđim jezikom. Sunce, planeti, brda i biline iste su kao ovdje i u drugim zemljama, kao stanovnici što su ljudi kao tu, ali bilje, brda, zvijezde i mjesečina govore u Hrvatskoj istim jezikom kao Hrvati.
“Iz Samobora”
Naši ljudi i krajevi, 1910.
Naši ljudi i krajevi, 1910.
Karikaturist
Karikaturista je psiholog jer crta – dušu, a tendencija mu je idealna. On je ono među slikarima što je poslovica i poskočica u narodnom blagu, što je Sokrat i Ezop među filozofima. Stil mu je plemenit, jer je jasan i kratak, lapidaran. Karikaturista je u isto vrijeme i realista i idealista, objektivan i subjektivan, tendenciozan i fantastičan, a takve se sinteze nalaze samo u pravih umjetnika. Tvorac je čovjeka najveći karikaturista, jer stvori – karikaturu na sebe.
“Dojmovi sa pariške izložbe”, VIII. Pariz, 31. svibnja 1900.
Hrvatsko pravo, VI, br. 1377, 9. VI. 1900.
Hrvatsko pravo, VI, br. 1377, 9. VI. 1900.
Topli vanjkuš Zagrebački
Treba biti odgojen Zagrepčanin i treba biti petnaest godina daleko od Zagreba, pa da se osjeti, da se razumije, da se zavoli taj čudni grad. Kada sam strven nevoljom ili pod užasnim dojmovima novinskih vijesti o sve većem propadanju moje Otadžbine uzaman tražio sna u tuđim, hladnim, katkad neplaćenim sobama i ćorbudžacima tuđine, kao nevjerica, kao nedohvatan i čaroban san činila mi se eventualnost da bi se ipak jednom zdrav i živ mogao povratiti u grad gdje jedva imaju za Zagrepčanina glas ljudi, gdje zidovi i krovovi govore jezikom Domovine i prošlosti. I sada mi se zna dogoditi da sanjam kako ležim bolestan i nemoćan, bez igdje ikoga, u pariskoj mansardi ili u vlažnom ćumezu beogradskom, sa perspektivom boemske bolnice i bezimenog groba, pa kad se budim, suho lišće orahovo šušti u poznatom vrtu, zviždanje iz tvornice zove radništvo poznatim zvukom, kroz mekoću jesenskog uzduha ide u susret novom danu Angelus kao prastara, uvijek ista starogradska molitva, sunce se diže na istom mjestu na Šalati, nalijevo od Kalvarije, a pod glavom - jedini jastuk gdje se može počinuti: jastuk domaćeg krova, meki, topli vanjkuš zagrebački!
“Kod kuće”
Hrvatska sloboda, II, br. 237, 16. X. 1909.
Hrvatska sloboda, II, br. 237, 16. X. 1909.
Književnost i književnici
Tko je dakle književnik, pravi književnik? Onaj tko sebe ostavlja u svom djelu. Književnik, preživljujući svoje produkte, nije književnik. Ali nije svaki literat, ostavljajući potomstvu knjige. Trajna djela ostavljaju i naučnjaci, dok je književnost sve ono intelektualno stvaranje koje ne apeluje samo na razum nego i na srce, ne samo na logiku nego i na fantaziju, koje se bavi čitavim čovjekom i djeluje na čitavog čovjeka. Dok je nauci glavno sadržaj, književnosti nema bez forme. Književnost je dakle umjetnost, i svako naučno djelo, odlikujući se kompozicijom i lijepim stilom i imajući osim poučne svrhe i cilj estetički, literarno je, beletristično. Takva su djela mnogi spisi metafizički, teološki, prirodonaučni, pa i fizički i matematički. Kompozicija Euklidove Geometrije, Kantova Kritika čistog uma, Platonovi dijalozi i Schopenhauerove rasprave umjetnine su kao Humboldtov Cosmos, Darwinova putovanja ili prekrasne monologije Buffona, Lubbocka ili Lyella o životu bilja, ruda i životinja. Jer priroda je primitivan čovjek, kao čovjek što je moralizovana priroda, i naš razgovor s njom nije konverzacija sa gluhonijemim nego sa djetetom. Književna produkcija nema dakle pravih granica, i njene su granice umjetne kao u Linnéovom botaničkom sistemu. Književnim djelom se uglavnome smatra ono koje zanima bez obzira na sadržaj, tj. koje čitamo više radi estetičkoga no radi didaktičkoga karaktera. Literarno djelo je dakle prije svega umjetnina. Prije svega mora biti lijepo.
“Književnost i književnici”
Naši ljudi i krajevi, Zagreb, 1910.
Naši ljudi i krajevi, Zagreb, 1910.
SALVE, DEA ROMA!
Rim je grad hramova, većinom spolja imitacija Sv. Petra u dosadnom baroku, grad grandioznih mrkih palača, nasmijanih trgova, obeliska, česama i vodoskoka. U šedrvanima na Trgu sv. Petra sja sunce u vječnoj duzi. Familijarnost uličnog života pravi ugodan kontrast tamnoj gradskoj arhitektonskoj ozbiljnosti. Grad vrvi uskim uličicama i ćor-sokacima sa simfonijom svih mirisa kuhinje, pečenih riba i makarona, sirovog mesa, cvijeća i povrća, vlažnih zidova, sirotinjskog reskog vonja i konjskog đubreta. Taj život je sasvim sličan darmaru pariskih uličica: život svih latinskih gradova, pa i naših primorskih. (…)
Do 1848. je naš Sabor govorio jezikom Senata. Ako i nismo više Rimljani jezikom, gledat ćemo to postati duhom, energijom i patriotizmom, značajem i slobodoljubljem. Naš Clovio je tu bio prvak među prvima. Naš dalmatinski pjesnik bî tu kao Petrarca okrunjen parnaskim apolonskim vijencem. Naša krv, Siksto V. je tu slavno papovao. Naši Rački i Kukuljevići su tu tražili naše izvore. Naš Starčević – ultimus Romanorum – naučio je od tih Livija, Tacita i Plutarha kult klasične značajnosti i patriotizma. I mi smo skupno zaslužili rimsko građansko pravo, pa u borbi proti germanskim i panonskim barbarima potražimo kao i nekada okrepe u vječnoj mladosti preporodnog klasičnog duha. Zdravo, dakle, Vječni grade! Salve, dea Roma!
“Obzor”, LIV, br. 298, 1. XI. 1913.
NAJKULTURNIJI GRAD
Da Pariz nije najflaneurskiji, ne bi bio najkulturniji, najduhovitiji, najnonšalantniji grad. U tim sivim, uzanim, starim i veselim ulicama rodio se Figaro-Beaumarchais i Poquelin-Moliere. Ove škure mansarde, okićene mršavim zelenilom, boemskim smijehom ili grizetskom pjesmicom, vidješe dva Napoleona i tri revolucije. Balzac, Musset, Rops i Baudelaire su stari njihovi znanci. Pariz je najidealnija flanerija jer je natovarena tradicijom i najčišćim modernizmom, rafinovanom aristokracijom i inteligentnom demokracijom. U toj vidljivoj sintezi dodiruju se svi ekstremi. S bazilike Naše Gospe gleda Abelardov Srednji vijek na Louvre, s Louvrea posmatra Renesansa kupolu Mazarina, taj toranj akademijske besmrtnosti gleda zlatni vrh nad grobom Napoleona, a sa surih Invalida gleda slava Kralja Sunca, i slava zlatnim pčelama i legijskim orlovima posutog Empirea Eiffelov toranj, simbol gvozdenog, naučnog modernizma.
“Flanerija”, Pečalba, Zagreb, 1913.
ZAGREBAČKE PUCICE
No, ne bojte se: neću biti indiskretan! Naročito jedna, licejka ili svršena licejka, čini mi se: bijah frapiran, preneražen, uhvatio me grč, malo te se ne utopih! Oko mi je naviklo na lijepe forme gledanjem slika i lijepih modela, ali to djevojče –: poniknuh nikom i zastidjeh se (čini mi se) kada me pogledala nevinim okom Dijane, čiste i djevičanske božice. Kip, Venerin kip i ništa manje, velim vam, a što je najljepše, naša savska ljepotica ne sluti da priroda u njenom slučaju bijaše velik kipar. Kad je išla u rijeku, napio i opio sam se savskom vodom, pa evo bulaznim ako i nisam dobio tifusa. Ima li grada u kojem rastu ljepše pucice no u Zagrebu! A što je najgore: što smo mi starijim, one su ljepše!
“Vodom i kopnom”, Obzor, LIV, br. 250, 1913.
0 comments:
Objavi komentar