"Svaki ti je vrag u moje libro zapisan"

Jovo Markov Džinović
nekad zaposlen kao radnik
na gradnji Sueckog kanala

 

1. Nemiri od vijeka

* * *

Ima narodnih priča koje su toliko opštečovečanske da zaboravimo kad i gde smo ih čuli ili čitali, pa žive u nama kao uspomena na naš lični doživljaj. Takva je i priča o mladiću koji je, lutajući svetom i tražeći sreću, zašao na opasan put za koji nije znao kuda ga vodi. Da se ne bi izgubio, mladić je u debla drvetâ pored puta zasecao sikiricom znake koji će mu docnije pokazati put za povratak.

Taj mladić je oličenje opšte i večne ljudske sudbine: s jedne strane opasan i neizvestan put, a s druge, velika ljudska potreba da se čovek ne izgubi i snađe, i da ostavi za sobom traga. Znaci koje ostavljamo iza sebe neće izbeći sudbinu svega što je ljudsko: prolaznost i zaborav. Možda će ostati uopšte nezapaženi? Možda ih niko neće razumeti? Pa ipak, oni su potrebni, kao što je prirodno i potrebno da se mi ljudi jedan drugom saopštavamo i otkrivamo. Ako nas ti kratki i nejasni znaci i ne spasu od lutanja i iskušenja, oni nam mogu olakšati lutanja i iskušenja i pomoći nam bar time što će nas uveriti da ni u čemu što nam se dešava nismo sami, ni prvi ni jedini.

* * *

Takav je život da čovek često mora da se stidi onoga što je najlepše u njemu i da upravo to sakriva od sveta, pa i od onih koji su mu najbliži.

* * *

Ono što je najlepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi, na kojoj je sve lepo, to je da u odnosu prema onome koga volimo ni jedna naša mana ne dolazi do izraza. Mnogo šta što je zlo u nama iščezava a ono što je dobro ustostruči se.

* * *

Video sam otkopane grobove iz petog veka pre Hrista. U njima su bili još uvek vidljivi tragovi glavnih kostiju i naslućivale se osnovne linije ljudskog lika.

U meni se javilo nezadovoljstvo, kao nad neuspelim delom ili nedovršenim poslom. Čovek treba da nestane bez traga.

* * *

Ima žena koje su neugledne i opore na oči, kao seoski hlebac, ali kriju u sebi veliku i zdravu slast za onoga ko se ne da zbuniti spoljašnjošću nego gleda i oseća dublje i stvarnije.

* * *

Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale.

* * *

Poznavao sam jednog čoveka koji je za svaku stvar koju on nema ili ne razume uspevao da nađe poneku zlu reč.

* * *

U strogosti koju pokazuju nekadašnji razvratnici prema mladeži, ima nečeg naročito ružnog. Oni kažnjavaju mladež i za svoje bivše prestupe; možda se čak i svete za svoju sadašnju nemoć.

* * *

Bojati se ljudi, znači činiti krivo Bogu. Strah od ljudi možda i potiče otud što smo se nekad ogrešili o božiji princip. Čovek u kome ima živa duša ne bi, logički, trebalo da se boji ljudi ni ičega ljudskog.

* * *

U noći ima uvek straha, kao vlage, nekad više nekad manje. Njegov uticaj na nas sasvim je nejednak. Ponekad imamo snage da mu se potpuno otmemo, ponekad nas samo trenutno prođe, kao jeza, a ponekad mu otvorimo sami dušu i puštamo ga da gazi i hara kako hoće.

* * *

Dok je čovek plen svojih strasti, rob čula i igračka mašte, dotle su i svaka tajna muka i gorčina razumljive i lakše, jer su zaslužene, kao prirodno naličje nedostojna života. Ali kad se i docnije, kao gospodar svoje sebičnosti, sav predan radu, živeći za druge, uvidi da je ta ista gorčina na kraju svakog puta, onda zaista čovek ne zna šta da misli i nema čemu da se nada. Ostaje, ponekad, svetla nada, ne trajnija od bleska munje, da sve ovo nije prava stvarnost. Misao — da ćemo se probuditi, jecajući.

* * *

Sačuvaj nas, Bože, od ostvarenja snova. Udalji od nas ono što je predmet naših želja, jer telo naše želi svoju sopstvenu smrt.

* * *

Ponekad čovek preživljuje takve stvari, da sama činjenica da ih je preživeo znači ne samo pobedu i izbavljenje nego i čudo; jedno ponovno, radosno rođenje po naročitoj milosti viših sila.

* * *

Kod unutarnjih borba koje čovek vodi sa samim sobom i sa nepoznatim silama u sebi, važi više nego igde pravilo: ne predaj se nikad! — Ni predaje, ni ustupanja! A pre svega, što kažu u Bosni: ne veži tugu za srce!

Biti uvređen nepravdom ljudi manje je nego biti u bedi, a biti u bedi manje je nego biti bolestan, biti bolestan još nije: umreti. Ali i kad je čovek uvređen nepravdom, teško bolestan, pa i na samrti, ne treba, tek tada ne treba da "da pusti rđi na se". Tada treba napregnuti sve sile i ne priznati tugu i malodušnost. Izdržati trenutak, a već idućeg časa čovek je ili na putu da prezdravi ili mrtav. A smrt je najveći i najsigurniji osvetnik.

* * *

Božija pravda se retko javlja. I to je sreća za ovaj svet, jer ona dolazi kao eksplozija i raznese sve zajedno: krivca i njegovu žrtvu i sve živo što se slučajno našlo u njihovoj blizini. Ostvarenje apsolutne pravde na zemlji moralo bi biti odjednom, potpuno i posvudašnje. Onda bi se pod silnim, ravnomernim i istovremenim pritiskom sve čestice držale u ravnoteži. Ovako, javljajući se retko, mestimično i na mahove, ona je isto što i orkan, kataklizma i tragedija.

* * *

U ovom društvu podjednako patimo svi, i žene i muškarci, samo su uloge podeljene, i to otprilike ovako: Kad mi patimo zbog žena, to je gotovo redovno zbog toga što žene nisu onakve kakve bismo mi želeli da su. Kad žene pate zbog nas, to je uvek stoga što smo ovakvi kakvi jesmo. Ali, što je glavno, patimo svi i mučimo se često, dugo, svirepo i besmisleno.

* * *

Samo aktivni ljudi i njihova borbenost i bezobzirnost pokreću život napred, ali ga samo pasivni ljudi i njihova strpljivost i dobrota održavaju i čine mogućnim i podnošljivim.

* * *

Zavist ljudi, to je gnev bogova.

* * *

Gledajući jedno ljudsko naselje na nekoj vlažnoj strmini, ograđeno posrnulom ogradom, dođe mi misao o pravoj nameni ovoga sveta.

U stvari, ova planeta je možda jedan obor u koji je saterano i zatvoreno sve što je u vasioni živelo i gamizalo, sa jedinom svrhom da tu pomre.

U velikim bolnicama ima po jedna soba u koju prenose one bolesnike za koje se vidi da će živeti još nekoliko sati. U vasioni, ova naša zemlja je takva soba za umiranje. A to što se plodimo, to je samo iluzija, jer sve se to dešava u granicama smrti na koju smo osuđeni i zbog koje smo na zemlju bačeni. U stvari, mereno vasionskom merom a kazano našim ljudskim rečima: juče smo dovedeni a sutra nas neće više biti. Možda će još trava rasti i minerali sazrevati, ali samo za sebe.

* * *

Kad naiđu teška, mutna vremena i učestaju sukobi i uzbune među ljudima, otvori se odjednom Biblija na njenim najtamnijim stranicama i naš užas ili naše nerazumevanje nađu drevne i poznate reči kao jedini izraz.

Gledajući vojnike i žandarme koji su do malopre bili i ubijali, video sam im u očima, duboko ispod spoljnjeg besa i drskosti, jedva primetno kolebanje u kom je bilo i životinjskog straha i neke želje da se ne bude na tom mestu ni u tom obliku. U tom drhtanju u dnu zenica pročitao sam odjednom jasan i nesumnjiv jadni, strašni i detinjski Kainov odgovor: — Zar sam ja čuvar brata svoga?

* * *

Ne smrt, zaborav rešava sve. Zaborav, i to ne samo pojmova, reči i lica, nego svega što postoji i živi. Zaborav tela i zaborav vremena. Zaborav, da bi se moglo predahnuti i živeti dalje u telu bez sećanja, sa duhom bez imena. Zaborav, smrt sa pravom na nadu.

* * *

Odavno mi je postalo jasno da ne bi imalo smisla, da ne bi bilo mogućno živeti kad bi život bio onakav kakav na mahove izgleda, kad bi sve stvari u životu bile samo ono što njihovo ime kazuje i ništa više. Ovako, znam da koliko god je prostranstvo života na površini, u širini, toliko ga ima u dubini, tako da su nevidljive i skrivene mogućnosti života bezbroj miliona puta veće od onih koje vidimo na površini.

Jedino tako je mogućno podneti život i misao o smrti.

* * *

Čim neko nešto voli i za nešto se veže — misao neku, predmet ili živo ljudsko biće — on daje nešto od sebe i spreman je da daje i gubi još više, bez mere i računa, sa istom onom nagonskom bezobzirnošću i stihijskom žestinom sa kojom se ljudi bacaju na sticanje i grabež. I to je do sada jedini poznati način kako jedan čovek može da daje drugim ljudima ili stvarima oko sebe i ono što ne mora i onda kad ne mora. Tako to što se zove ljubav stvara jedno nepregledno i nerazumljivo knjigovodstvo međusobnih davanja i primanja, sa potpuno antipodnom, astronomskom računicom u kojoj je sve nejasno, ali čiji je krajnji zbir kratak, jasan i razumljiv.

* * *

S godinama počinju i u najburnijem čovečjem životu da se ustaljuju i primećuju izvesne pojave koje se simetrično i ravnomerno ponavljaju. I duh koji živi veoma malo svesno i voljno ne može da ih ne primeti. Tako čovek gleda svoj život unapred. Zna se šta nosi oktobar: sluti se mart i predosećaju letnji meseci. I tu ne pomaže nikakva higijena duha ni profilaksa (i na to se s godinama dolazi!), niti ima bežanja niti može biti zaborava. Najveći napori volje uzaludni su ili pomažu vrlo malo. Najoprečnija duhovna stanja: strah ili opasna radost ili plodan mir, smenjuju se u čoveku gotovo kalendarskom stalnošću i javljaju se neminovno, uporedo sa promenama na zemlji.

* * *

Da starimo, da umiremo, to smo oduvek znali, iako smo se sporo navikavali na tu misao i teško mirili sa njom. Ali sa godinama, evo se javljaju u nama, i to pre smrti i pre samog starenja, nove misli sa kojima se čovek ne može da pomiri i koje nas guraju u starost pre vremena i u pravu smrt pre umiranja. To je: jasno i neumoljivo saznanje da u onom što je plodno, radosno i napredno u svetu mi sve manje i sve ređe učestvujemo, da je sve više zanosa koje ne osećamo i podviga u kojima nemamo udela, da u stvari, za nas svet vene i umire pred našim očima, a mi, još živi ali izvan života, posmatramo ga nemoćni, bez reči i pokreta.

Ivo Andrić

Dolac kod Travnika, 9. listopada 1892.

- 13. ožujka 1975., Beograd

pjesnik, prozaik, književnik

i diplomat

* * *

"U zemlji mržnje najviše mrze onoga tko ne umije mrziti."

* * *

"Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja."

* * *

"Ništa ljude ne vezuje tako kao zajednički i sretno proživljena nesreća."

* * *

"Dođu, tako, vremena, kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!"

* * *

"Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!"

* * *

"Ako, sa krajnjim naporom, čovjeku koji stari pođe za rukom da se održi uredan i čist, to je sterilizovana čistića apoteke a ne čistoća cvijeta."

* * *

"Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna."

* * *

"Cijelog vijeka se liječimo od nesretnog djetinjstva."

* * *

"Čim jedna vlada osjeti potrebu da svojim građanima obećava putem plakata mir i blagostanje, treba biti na oprezu i očekivati obrnuto od toga."

* * *

"Čovjeka ćete najbolje upoznati ako ga posmatrate kako se ponaša kad se nešto dijeli besplatno."

* * *

"Čovjek koji ne voli nije sposoban da osjeti veličinu tuđe ljubavi, ni snagu ljubomore, ni opasnost koja se u njoj krije."

* * *

"Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!"

* * *

"Da je šutnja snaga, a govorenje slabost, vidi se po tome što starci i djeca vole da pričaju."

* * *

"Dugi su i zamršeni računi i obračuni između onih koji imaju i ne daju i onih koji nemaju ništa do svojih potreba."

* * *

"I vrline jednog čovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima."

* * *

"Ima izvjesnih mislilaca čija filozofija nije ništa drugo, do neki duševni komoditet, neko rimovanje misli."

* * *

"Ima ljudi čiji je život tako dobro ispunjen da ni svojom smrću ne mogu da nas obeshrabe."

* * *

"Ima u nekim ljudima bezrazložnih mržnji i zavisti, koje su veće i jače od svega što drugi ljudi mogu da stvore i izmisle."

* * *

"Imati veliku snagu, fizičku ili moralnu, a ne zloupotrijebiti je bar ponekad, teško je, gotovo nemoguće."

* * *

"Ja sam, Envere, u mojoj literaturi došao do avlinskih vrata, a ti si ušao u kuću." (o Enveru Čolakoviću)

* * *

"Kad počnemo da se pitamo šta ćemo sa svojim životom (kod nekih se to pitanje postavlja i u mlađim godinama, a kod većine sa prvim pojavama starenja), to je znak da silazimo sa pravog puta i da život ne zna šta će sa nama. Jer, ne živimo mi život, kao što u svojoj slijepoj egocentričnosti mislimo, nego život upotrebljava nas, upravlja nama i odbacuje nas kad više ne možemo da poslužimo njegovim nama nepoznatim ciljevima. Poslije toga mi još „živimo„ neko vrijeme, ali samo po inerciji, krećući se sopstvenim pogonskim sredstvima, dok nas taj život ne skloni sa piste kao smetnju svom živom saobraćaju. Dešava se, naročito na putovanjima i kad ostanem duže sam, da izgubim račun o vremenu i o sebi u njemu, da mi posve nestane utvrđeno osjećanje vremena, kao što čovjeku nestaje daha, da gubim brzinu i padam kao mrtav predmet, sopstvenom težinom. Tada se gubi najprije sjećanje, pa svijest o sebi i svojim dimenzijama, planovima, dužnostima i potrebama, naglo slabi volja i odliva se snaga od nas. U tom stanju, kad bi potrajalo, ne bi se moglo živjeti ni onoliko koliko čovjek može izdržati bez vode ili bez hrane, jer od njega postaje živo ništa koje se gubi u opštem, bezimenom postojanju.“

* * *

"Ko čini dobro, od njega se jos više dobra očekuje."

* * *

"Ko je duga vijeka, taj nadživi sve, pa i svoje zasluge."

* * *

"Ljepša duša dublje jeca."

* * *

"Ljubav, kad je iskrena i duboka, lako prašta i zaboravlja."

* * *

"Ljudi često cijelog vijeka vuku za sobom obzire, kao lance, a na kraju vide koliko su nedostojni i nepotpuni."

* * *

"Ljudi koji ne paze šta govore i ne vode računa kad šta govore ni pred kim govore, a mnogo više misle o tome kako izgledaju i kakav utisak ostavljaju dok govore, nisu ni prijatni ni korisni, i sa priličnom vjerovatnošću može se kazati da će cijeloga života biti i sebi i drugima nezgodni i teški. Ali, sa druge strane, ljudi koji samo na to paze i samo o tome vode računa, a ni po čemu drugom nisu ništa bolji. Naprotiv. U ovom slučaju pravi put je zaista u sredini."

* * *

"Ljudi koji sami ne rade i ne poduzimaju ništa u životu, lahko gube strpljenje i padaju u pogreške kad sude o tuđem radu."

* * *

"Ljudi male pameti rijetko se boje da ne budu dosadni."

* * *

"Ljudi vole razgovore o padu i poniženju onih koji se suviše visoko uzdignu i polete."

* * *

"Mir i spokojstvo, jedina su dobra i najveće dostojanstvo skromnih i bezimenih ljudi."

* * *

"Mladost je sretno doba u kome čovjek počinje da vjeruje u sebe, a još nije prestao da vjeruje drugima."

* * *

"Mnogi postignu ono što su htjeli, a izgube sebe."

* * *

"Možda je u početku bilo i drugih motiva, ali danas je glavni strah. Od straha su ljudi zli, surovi i podli, od straha su darežljivi, čak i dobri."

* * *

"Nisu svi ljudi tako hrđavi i kao što to hrđav čovjek misli."

* * *

"Ništa ne može tako da nas prevari kao naše rođeno osjećanje smirenosti i prijatnog zadovoljstva tokom stvari."

* * *

"Ništa nije teže ni strašnije nego gledati svijet oko sebe očima bivše ljepotice."

* * *

"Od svog porijekla i djetinjstva ne može se lahko pobijeći."

* * *

"Oko ljepote su uvijek ili mrak ljudske sudbine ili sjaj ljudske krvi."

* * *

"Onaj koji ne iznosi nježni cvijet svoje duše na vjetrove iskušenja, pa ma ga i cijela spasio i prenio do kraja, tome je kao da ga nikad nije ni imao."

* * *

"Ono što je najljepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi na kojoj je sve lijepo, to je da u odnosu prema onome koga volimo nijedna naša mana ne dolazi do izraza. Mnogo šta što je zlo u nama izčezava, a ono što je dobro ustostručuje se"

* * *

"Prekori između starih i harmoničnih supružnika bezazleni su, bez oštrine, ne sudaraju se nego klize lahko kao oni kamenčići beluci koje je rijeka u toku godina zaoblila i uglačala do savršenstva, tako da više vezuju par ljudi nego što ga dijele."

* * *

"Primitivni i ograničeni ljudi imaju razvijenu sposobnost nadanja. Kod umnih i darovitih ljudi ta moć je, čini mi se, manja."

* * *

"Rana koja se krije, sporo i teško zarasta."

* * *

"Rat, i najduži, samo protrese pitanja zbog kojih se zaratilo, a njihovo rješenje ostavlja vremenima koja nastupaju poslije sklapanja mira."

* * *

"Slabe i plašljive ljude strah nagoni da rade upravo ono čega se najviše boje."

* * *

"Smrt ne čeka niko odveć dugo".

* * *

"Svi mi umiremo jednom, a veliki ljudi po dva puta: jednom kada ih nestane sa zemlje, a drugi put kada propadne njihova zadužbina"

* * *

"Svi pravi životi su lijepi i teški."

* * *

"Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo."

* * *

"Što ne boli - to nije život, što ne prolazi - to nije sreća."

* * *

"Tok događaja u životu ne zavisi od nas, nikako ili vrlo malo, ali način na koji ćemo te događaje podnijeti, u dobroj mjeri zavisi od nas."

* * *

"Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti."

* * *

"Vrijednost ljepote je u beskrajnoj raznolikosti vidova u kojima nam se javlja. U tome je i njena oplemenjujuća snaga i njena najveća draž."

* * *

"Za one koji su nošeni mladošću i gonjeni željom, i dužina očekivanja i gorčina neizvjesnosti samo su sastavni dio velike slasti koju ljubav svakome obećava."

* * *

"Zarazna je i razorna moć laži."

* * *

"Zašto od svih stvorova samo čovjeku dano da može da zamrzi svoj život?"

* * *

"Zvjezdanog neba i ljudskog srca nikad se čovjek neće moći nagledati."

* * *

"Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta."

* * *

"Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo."

* * *

"Životna snaga jednog čovjeka mjeri se, pored ostalog, i njegovom sposobnošću zaboravljanja."

Ivo Andrić

----------------------------------------------------------

Drugi o njemu

* * *

"Šta da pisem? O čemu? O nenapisanim romanima, o mnogim jalovim odlukama da opišem stvarnost naše današnjice, ili da dokažem Ivi Andriću, kako on ne poznaje dušu Bosne, koju tako majstorski falcificira...”

Enver Čolaković

Vrgorac, 5. srpnja 1891.

- Zagreb, 12. studenog 1955.

hrvatski pjesnik

Slobodna ljubav

A slobodna ljubav? Ljubav nije slobodna, ona je ropstvo po definiciji.

Ispit savjesti

…Ispit savjesti! Pomislite ovaj čudnovati slučaj: naći se ovako jednoga dana, sam, bez igdje ikoga u svojemu životu, bez učitelja, bez roditelja, bez prijatelja; zatvoriti se - i to zaključati se - u sobi koju niste platili, pa sjesti za stol i nagnuti ruke na lakte. Napolju pada kiša ili vija vjetrina ili je velika magla; na staklima je vlažni dah kao tanka koprena. Pa onda kazati? Deder da sada, sami samcati sa svojim mislima, obnovimo sliku svijeta u sebi, upravo da je stvorimo, da pomislimo, kakav mora da je on u svojoj cjelini i svojim pojedinostima, a naročito da se dosjetimo, da se domislimo, kakvi su pravi zadaci našega duha."

Tin Ujević, Zapisi (Ispit savjesti)

Čovjek nesporazuma

U javnosti vladaju decenijama nesporazumi o tome ko sam ja, što sam ja, što hoću, kako shvatam umjetnost, i tako dalje. Savladati javnost nije moguće, jer to (je) jedna hidra od hiljadu glava; ali svladati mene također nije moguće, jer za moju misao nisu mjerodavne većine (...). Nikada u historiji nijedan čovjek nije bio žigosan zbog književnosti i duha kao ja. Nikada u svijetu nijedan čovjek nije imao posla s toliko nesporazuma, nije u praksi toliko pobijan kao ja (...) Ja sam čovjek nesporazuma (...) Nalazim se u duhovnoj sredini gdje je nemoguće graditi (...) Ideja vrijednosti uzdrmana je u čovjeku...

Tin Ujević, u svojim bilješkama iz sarajevske književne ostavštine

Ja sam barem patnik

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik i katkad su mi drage moje rane, jer svaki jecaj postati će zlatnik a moje suze dat će đerdane.

Dijete je najbolji kalendar

"Dijete je najbolji kalendar. Kad pođe u školu, za sedam godina si stariji; kad ono postane čovjek, mlad čovjek, ti to više nisi; kad stvori svoj život, nov život, tvoj je gotovo na izmaku."

Praštam

"Sada kad sam bolestan sve mi je drugačije, cijeli svijet je drugačiji. Tek sada sam vidio šta znači imati dvije noge. Ali, ja sada svima praštam, nikome ne zamjeram ništa. Onome najgorem koji je o meni pisao, opraštam sve. Jer on je to potpisao, i to je njegovo i ničije drugo. To je njegova slika."

Dragutin Tadijanović

"Postati čovjek je ljepše nego postati kralj."

"Država ima sva prava, a čovjek ih nema, umjesto da bude obratno."

"Ljudi praštaju sve osim iskrenosti."

"Sloboda u tuđoj zemlji teža mi je neg robovanje."

"Dobrota, plemenitost, ljepota, sve propada, ako nije rođeno sa zubima."

 "Smrt ima bolji ukus od hrvatskog općinstva."

Hrvatski pejzaž

Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma. Pejzaž nije samo vidljiva naša veza sa misterijem skladnog svemira, nego i vidljivi oblik stalnog djelovanja primitivne, prvobitne hrvatske duše na našu. Ako nam je duša rezultat dojmova, ako su ti dojmovi većinom hrvatski zvuci i hrvatske slike, slike krajeva hrvatskih, duša je naša kao ovo drveće i voće rezultat hrvatskog pejzaža. Mi smo kao ta jabuka i taj grozd plodovi te zemlje, i ta okolica nas toga radi toliko očarava, zanosi i privlači, jer sebe, jer prvobitne dijelove duše svoje tu vidimo kao u ogledalu svog zagonetnog izvora. Drugi, tuđinski kraj može biti vrlo sličan ovome, ali ga toliko ne razumijem, jer nisam njegov plod, jer mi govori tuđim jezikom. Sunce, planeti, brda i biline iste su kao ovdje i u drugim zemljama, kao stanovnici što su ljudi kao tu, ali bilje, brda, zvijezde i mjesečina govore u Hrvatskoj istim jezikom kao Hrvati.

“Iz Samobora”
Naši ljudi i krajevi, 1910.

Karikaturist

Karikaturista je psiholog jer crta – dušu, a tendencija mu je idealna. On je ono među slikarima što je poslovica i poskočica u narodnom blagu, što je Sokrat i Ezop među filozofima. Stil mu je plemenit, jer je jasan i kratak, lapidaran. Karikaturista je u isto vrijeme i realista i idealista, objektivan i subjektivan, tendenciozan i fantastičan, a takve se sinteze nalaze samo u pravih umjetnika. Tvorac je čovjeka najveći karikaturista, jer stvori – karikaturu na sebe.

“Dojmovi sa pariške izložbe”, VIII. Pariz, 31. svibnja 1900.
Hrvatsko pravo, VI, br. 1377, 9. VI. 1900.

Topli vanjkuš Zagrebački

Treba biti odgojen Zagrepčanin i treba biti petnaest godina daleko od Zagreba, pa da se osjeti, da se razumije, da se zavoli taj čudni grad. Kada sam strven nevoljom ili pod užasnim dojmovima novinskih vijesti o sve većem propadanju moje Otadžbine uzaman tražio sna u tuđim, hladnim, katkad neplaćenim sobama i ćorbudžacima tuđine, kao nevjerica, kao nedohvatan i čaroban san činila mi se eventualnost da bi se ipak jednom zdrav i živ mogao povratiti u grad gdje jedva imaju za Zagrepčanina glas ljudi, gdje zidovi i krovovi govore jezikom Domovine i prošlosti. I sada mi se zna dogoditi da sanjam kako ležim bolestan i nemoćan, bez igdje ikoga, u pariskoj mansardi ili u vlažnom ćumezu beogradskom, sa perspektivom boemske bolnice i bezimenog groba, pa kad se budim, suho lišće orahovo šušti u poznatom vrtu, zviždanje iz tvornice zove radništvo poznatim zvukom, kroz mekoću jesenskog uzduha ide u susret novom danu Angelus kao prastara, uvijek ista starogradska molitva, sunce se diže na istom mjestu na Šalati, nalijevo od Kalvarije, a pod glavom - jedini jastuk gdje se može počinuti: jastuk domaćeg krova, meki, topli vanjkuš zagrebački!

“Kod kuće”
Hrvatska sloboda, II, br. 237, 16. X. 1909.

Književnost i književnici

Tko je dakle književnik, pravi književnik? Onaj tko sebe ostavlja u svom djelu. Književnik, preživljujući svoje produkte, nije književnik. Ali nije svaki literat, ostavljajući potomstvu knjige. Trajna djela ostavljaju i naučnjaci, dok je književnost sve ono intelektualno stvaranje koje ne apeluje samo na razum nego i na srce, ne samo na logiku nego i na fantaziju, koje se bavi čitavim čovjekom i djeluje na čitavog čovjeka. Dok je nauci glavno sadržaj, književnosti nema bez forme. Književnost je dakle umjetnost, i svako naučno djelo, odlikujući se kompozicijom i lijepim stilom i imajući osim poučne svrhe i cilj estetički, literarno je, beletristično. Takva su djela mnogi spisi metafizički, teološki, prirodonaučni, pa i fizički i matematički. Kompozicija Euklidove Geometrije, Kantova Kritika čistog uma, Platonovi dijalozi i Schopenhauerove rasprave umjetnine su kao Humboldtov Cosmos, Darwinova putovanja ili prekrasne monologije Buffona, Lubbocka ili Lyella o životu bilja, ruda i životinja. Jer priroda je primitivan čovjek, kao čovjek što je moralizovana priroda, i naš razgovor s njom nije konverzacija sa gluhonijemim nego sa djetetom. Književna produkcija nema dakle pravih granica, i njene su granice umjetne kao u Linnéovom botaničkom sistemu. Književnim djelom se uglavnome smatra ono koje zanima bez obzira na sadržaj, tj. koje čitamo više radi estetičkoga no radi didaktičkoga karaktera. Literarno djelo je dakle prije svega umjetnina. Prije svega mora biti lijepo.

“Književnost i književnici”
Naši ljudi i krajevi, Zagreb, 1910.

SALVE, DEA ROMA!

Rim je grad hramova, većinom spolja imitacija Sv. Petra u dosadnom baroku, grad grandioznih mrkih palača, nasmijanih trgova, obeliska, česama i vodoskoka. U šedrvanima na Trgu sv. Petra sja sunce u vječnoj duzi. Familijarnost uličnog života pravi ugodan kontrast tamnoj gradskoj arhitektonskoj ozbiljnosti. Grad vrvi uskim uličicama i ćor-sokacima sa simfonijom svih mirisa kuhinje, pečenih riba i makarona, sirovog mesa, cvijeća i povrća, vlažnih zidova, sirotinjskog reskog vonja i konjskog đubreta. Taj život je sasvim sličan darmaru pariskih uličica: život svih latinskih gradova, pa i naših primorskih. (…)

Do 1848. je naš Sabor govorio jezikom Senata. Ako i nismo više Rimljani jezikom, gledat ćemo to postati duhom, energijom i patriotizmom, značajem i slobodoljubljem. Naš Clovio je tu bio prvak među prvima. Naš dalmatinski pjesnik bî tu kao Petrarca okrunjen parnaskim apolonskim vijencem. Naša krv, Siksto V. je tu slavno papovao. Naši Rački i Kukuljevići su tu tražili naše izvore. Naš Starčević – ultimus Romanorum – naučio je od tih Livija, Tacita i Plutarha kult klasične značajnosti i patriotizma. I mi smo skupno zaslužili rimsko građansko pravo, pa u borbi proti germanskim i panonskim barbarima potražimo kao i nekada okrepe u vječnoj mladosti preporodnog klasičnog duha. Zdravo, dakle, Vječni grade! Salve, dea Roma!

“Obzor”, LIV, br. 298, 1. XI. 1913.

NAJKULTURNIJI GRAD

Da Pariz nije najflaneurskiji, ne bi bio najkulturniji, najduhovitiji, najnonšalantniji grad. U tim sivim, uzanim, starim i veselim ulicama rodio se Figaro-Beaumarchais i Poquelin-Moliere. Ove škure mansarde, okićene mršavim zelenilom, boemskim smijehom ili grizetskom pjesmicom, vidješe dva Napoleona i tri revolucije. Balzac, Musset, Rops i Baudelaire su stari njihovi znanci. Pariz je najidealnija flanerija jer je natovarena tradicijom i najčišćim modernizmom, rafinovanom aristokracijom i inteligentnom demokracijom. U toj vidljivoj sintezi dodiruju se svi ekstremi. S bazilike Naše Gospe gleda Abelardov Srednji vijek na Louvre, s Louvrea posmatra Renesansa kupolu Mazarina, taj toranj akademijske besmrtnosti gleda zlatni vrh nad grobom Napoleona, a sa surih Invalida gleda slava Kralja Sunca, i slava zlatnim pčelama i legijskim orlovima posutog Empirea Eiffelov toranj, simbol gvozdenog, naučnog modernizma.

“Flanerija”, Pečalba, Zagreb, 1913.

ZAGREBAČKE PUCICE

No, ne bojte se: neću biti indiskretan! Naročito jedna, licejka ili svršena licejka, čini mi se: bijah frapiran, preneražen, uhvatio me grč, malo te se ne utopih! Oko mi je naviklo na lijepe forme gledanjem slika i lijepih modela, ali to djevojče –: poniknuh nikom i zastidjeh se (čini mi se) kada me pogledala nevinim okom Dijane, čiste i djevičanske božice. Kip, Venerin kip i ništa manje, velim vam, a što je najljepše, naša savska ljepotica ne sluti da priroda u njenom slučaju bijaše velik kipar. Kad je išla u rijeku, napio i opio sam se savskom vodom, pa evo bulaznim ako i nisam dobio tifusa. Ima li grada u kojem rastu ljepše pucice no u Zagrebu! A što je najgore: što smo mi starijim, one su ljepše!

“Vodom i kopnom”, Obzor, LIV, br. 250, 1913.

Antun Gustav Matoš

Na slici Rabindranath Tagore i Albert Einstein, kolovoz 1941.

Svijet ima dovoljno za svačiju potrebu, ali nema dovoljno za svačiju pohlepu.

* * *

Živi kao da ćeš sutra umrijeti. Uči kao da ćeš vječno živeti.

* * *

Nenasilje je najjača sila kojom čovječanstvo raspolaže. Ono je moćnije od najmoćnijeg oružja ikad izmišljenog od strane čovjeka.

* * *

Sreća je kada je ono što mislite, kažete i radite u harmoniji.

* * *

Sloboda nije vrijedna življenja ako ne uključuje i slobodu da griješimo.

* * *

Vjerovati u nešto, a ne živjeti to, e to je nečasno.

* * *

Kad bi svi mi Indijci pljunuli u istom trenutku, stvorili bi jednu baru dovoljno veliku da potopi 3 milijuna Engleza.

* * *

Izreka, “oko za oko” će samo dovesti do toga da cijeli svijet postane slijep.

* * *

Snaga ne dolazi iz fizičkih kapaciteta. Ona dolazi iz nesalomljive volje.

* * *

Ako želiš da vidiš promjenu u svijetu, ti moraš postati ta promjena.

* * *

Strah nije tjelesna bolest. Strah je ubica duše.

* * *

Jedini tiranin kojeg prihvaćam na ovom svijetu je onaj tihi glas unutar nas.

* * *

Ja bih bez sumnje postao kršćanin kad bi kršćani bili kršćani svih dvadeset i četiri sata na dan.

* * *

Život bez principa je brod bez kormilara.

* * *

Ma koliko bila okorjela nečija ćud, rastopit će se na vatri ljubavi. Ako se pak ne promijeni, to znači da vatra nije bila dovoljna jaka.

* * *

Tamo gdje se mora birati između kukavičluka i nasilja – ja sam za nasilje.

* * *

Nema puta k miru. Mir je put.

* * *

Kao ljudskim bićima, naša veličina ne leži toliko u mogućnosti da promijenimo svijet – jer to je mit atomskog doba – već u mogućnosti da promijenimo sebe.

* * *

Za svoj cilj ja sam spreman umrijeti, ali ni za kakav cilj, moj prijatelju, nisam spreman ubiti.

* * *

Govori samo ako će to popraviti tišinu.

* * *

Kukavica je nesposoban da osjeti ljubav – to je osobina hrabrih.

* * *

Vjera nije nešto što se uhvati. Vjera je nešto do čega rastemo.

* * *

Čovjek često postaje ono što o sebi misli. Ako budem stalno ponavljao kako neke stvari ne mogu učiniti, vjerovatno je da i ne ću moći. Suprotno tomu, ako vjerujem da mogu, sigurno ću steći sposobnost da to učinim.

* * *

Umjetnost ratovanja je umjetnost uništavanja ljudi, a politika je umjetnost zavaravanja.

* * *

U istinu vjerujemo ako je izrekne siromah, a povjerovat ćemo i u laž ako je izrekne bogati nevaljalac.

* * *

U glavi pijanog čovjeka vrti se tek poslije dvije ili tri čašice, a u glavi sujetnog čovjeka vrti se već poslije prvog laskanja.

* * *

U bogatstvu srce brže otvrdne nego jaje u ključaloj vodi.

* * *

Tri četvrtine svih nesvetosti i nesporazuma nestat će s ovoga svijeta, kad se postavimo u kožu naših protivnika i shvatimo njihovo stajalište. Onda ćemo se ili odmah složiti s njima ili ćemo o njima misliti s više razumijevanja.

* * *

Ti i ja nismo drugo doli jedno biće. Ne mogu povrijediti tebe, a da time i sebe ne povrijedim.

* * *

Što god učinio bit će beznačajno. No veoma je važno da to učiniš.

* * *

Sila je oružje slabih, nenasilje je oružje jakih.

* * *

Pravilan odgoj sastoji se u tome da se iz svakog izvuče ono što je najbolje.

* * *

Patriotizam je čovjekoljublje. Ja sam patriot zato što sam čovjek i što volim ljude.

* * *

Nijedna se zemlja nije nikad uzdigla a da nije bila pročišćena u ognju patnji.

* * *

Ne poštovati jedno jedino živo biće znači ne poštovati Božiju snagu i time ne oštetiti samo ovo jedno biće, nego nanijeti štetu cijelom svijetu.

---

Mohandas Karamchand Gandhi (Porbandar, 2. listopada 1869. - New Delhi 30. siječnja 1948.), indijski političar.

Mahatma Gandhi bio je poznati indijski političar koji je svojim djelovanjem ostavio trag u tadašnjem društvu, a bitno je napomenuti kako je prije svega bio pravi duhovni vođa u kojem su mnogi nalazili oslonac i utjehu. Bio je jedan od onih koji su svojim djelovanjem zauzeli određeno mjesto u povijesti, o kojima će se uvijek pričati.

Gandhi se rodio 2. listopada 1869. godine u hinduskoj obitelji u mjestu Porbandar u današnjoj državi Gujarat. Svoje školovanje zaključio je studiranjem prava na sveučilištu u Londonu, gdje se nakon završetka odlučio vratiti u rodnu Indiju i možda raditi u struci. Posao nije mogao odmah naći, ali zato ga je dvije godine kasnije zaposlila indijska tvrtka koja je imala poslovne odnose s Južnom Afrikom, a koja ga je primila na mjesto pravnog savjetnika u uredu u Durbanu. Bio je to samo početak velikih stvari koji su usljedili od Gandhija.

Naime kada je došao u Durban shvatio je kako ga doživljavaju kao pripadnika niže rase unatoč njegovom obrazovanju. To ga je nagnalo da se pridruži borbi za priznavanje osnovnih ljudskih prava za Indijce. Uslijedio je period njegove borbe u Južnoj Africi gdje je proveo dvadeset godina od čega najviše u zatvoru.

Za vrijeme Burskog rata Gandhi je organizirao sanitetsku jedinicu unutar britanske vojske kojom je i zapovijedao. Nakon rata se vratio borbi za prava Indijaca, a 1910. godine osnovao je farmu koja je zapravo predstavljala koloniju za Indijce. Četiri godine kasnije uspio je u naumu da južnoafrička vlada prizna indijske brakove, a kad je to uspio vratio se u Indiju gdje se uklkjučio u domaću politiku.

U to je vrijeme izaglasan Rowlatt Act koji je davao indijskim kolonijalnim vlastima zakonske ovlasti da oružano djeluju protiv revolucionarnih aktivnosti. Bilo je to vrijeme kada se Gandhi ponovno aktivirao kako bi pomogao u sprečavanju nepravde, zbog čega je završio u zatvoru. Nakon što je pušten iz zatvora oslučio se povući iz aktivne politike i posvetiti općem jedinstvu.

Međutim to nije bio kraj njegova suprostavljanja Britancima, da bi konačno uspio u naumu 1944. kada je indijska borba za nezavsnost došla u konačnu fazu. Umro je 30. siječnja 1948. godine, a nakon njegove smrti izražena je sućut od strane Ujedinjenih naroda. Iako ga više nema ostalo je njegovo učenje koje je postalo inspiracijom nenasilnim pokretima u drugim dijelovima svijeta. Kad malo bolje pogledamo bio je osoba koja je svoj život posvetila boljitku drugih.

West Hills, 31. svibnja 1819.

New Jersey, 26. ožujka 1892.

američki pjesnik

* * *

"Ako postoji išta sveto onda je to tijelo."

* * *

"Svaka stvar u nejasnome svjetlu je lijepa."

* * *

"Zemlja; to je dovoljno meni
Ne želim da sazviježđa dođu išta bliže
Ja znam da ona vrlo dobro stoje gdje jesu
Znam da dostaju onima koji njima pripadaju."

Walt Whitman 

(Mixcoac, danas Ciudad de México, 31. ožujka 1914. 

- Ciudad de México, 20. travnja 1998.)

meksički pjesnik

***

Niko se ne može oteti vjerovanju u magijsku moć riječi, čak ni oni koji nemaju povjerenja u njih. Rezerva prema jeziku je intelektualni stav. Samo u nekim trenucima mjerimo riječi; kad oni prođu, opet im vraćamo povjerenje. Povjerenje u jezik je spontan i iskonski čovjekov stav: stvari su njihovo ime. Vjera u riječi je reminiscencija naših davnašnjih vjerovanja: priroda je ispunjena duhovima; svaki predmet ima sopstveni život; riječi, koje su duplikat objektivnog svijeta, također imaju dušu. Jezik, kao univerzum, svijet je poziva i odziva; plima i oseka, spajanje i razdvajanje, udisanje i izdisanje. Jedne se riječi privlače, druge se odbijaju, ali sve su odgovarajuće. Jezik je skup živih bića koja pokreću ritmovi slični onima koji upravljaju zvijezdama i biljkama.

(Octavio Paz, Luk i lira)

***

Kako bih postojao, trebam biti drugi, pronaći se među drugima, drugima koji ne mogu biti ja, ako ja ne postojim.

Dalai Lama - Kada su ga upitali što ga najviše čudi glede humanosti odgovorio je: "Čovjek. Jer žrtvuje svoje zdravlje kako bi stvorio novac. Zatim žrtvuje novac kako bi povratio svoje zdravlje. Potom, čovjek je toliko zabrinut za svoju budućnost da ne uživa u sadašnjosti; što znači da on ne živi ni u sadašnjosti ni u budućnosti; on živi kao da nikada neće umrijeti a zatim umre kao da nikada nije istinski živio."

Pisac je – to je u njegovoj prirodi – cijelim svojim bićem upućen jednom ti, nekome kome bi rado priopćio svoje iskustvo o čovjeku (ili svoje iskustvo o stvarima svijeta i vremena, da, i o tome, ali osobito o čovjeku), koji bi mogao biti on sam ili drugi i gdje je on sam i drugi najviše čovjek. Ispruživši sva ticala, opipava oblik svijeta, crte čovjeka u tom vremenu. Kako se osjeća, što misli i kako djeluje? Koje su strasti, koje brige, nade…? - Ti, dakle, može biti on, ona, ono, i mi, i vi.  Preostaje pitati o ja, tko je onaj tko govori.

Ingeborg Bachmann