Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna,
i čuješ me izdaleka, i glas moj ne dodiruje te.
Čini se kao da su ti letjele oči
i čini se da ti je poljubac jedan zatvorio usta.
Kako su stvari sve ispunjene dušom mojom
izranjaš iz stavri, ispunjena dušom mojom.
Leptirice sna, duši mojoj si slična,
i slična si rijeci melankonija.
Sviđaš mi se kad šutiš i kad si kao udaljena.
I kada kao da se žališ, leptiriću u gukanju.
I čuješ me izdaleka, i glas moj ne dostiže te:
pusti me da šutim s mucanjem tvojim.
Pusti me da ti govorim također s tvojom šutnjom
jasnom kao svijeća jedna, prostom kao jedan prsten.
Kao noć si, šutljiva i zvijezdana, tako daleka i jednostavna.
Sviđaš mi se kad šutiš jer si kao odsutna.
Udaljena i bolna kao da si umrla.
Jedna riječ tada, osmijeh dovoljan je jedan.
I veseo sam, veseo što to nije točno.
Pablo Neruda
0 comments:
Objavi komentar