Govorim s Bogom jer sam sam
od početka do kraja vremena,
sam, prepušten samome sebi.
A obilazih svijetom, poput psa lutalice.
Susretah ljude koje tobože shvaćah
te govorah: »rujanske večeri«, »šuma«, »mjesec«
ali riječi nisu svila po kojoj lahor urezuje
svoje nevidljive tragove,
nisu krilo žene koja čeka oplodnju.
A srca bijahu kovinski strojevi
u kojima se svaki odjek glasio.
Sad se slažem da budem sam,
nepopravljivo, beznadno, izgubljen u svijetu.
Za razgovor s Bogom ne trebaju upaljene svijeće,
ni vesele zabave kojima mnoštva prilaze.
Treba zaboraviti ljudski govor
pa ćeš se zagubiti na nekoj tužnoj i sjajnoj stazi
gdje Božja sjeta miriše
kao uvelo cvijeće u kristalnoj čaši.
Bog me razumije, ljulja me u svojoj nježnosti,
kao majka svog sina
u slatkom dahu majčinstva,
kad mu govorim:
»Gospode, sam sam kao zaboravljena flauta,
kao slomljeni stup na livadi,
kao napušteni vrt« —
Bog je voda u kojoj se večer utapa.
A jednoga dana vidjeh kao u blistavom zrcalu
kako se nebo bistri od njegove prozirnosti
dok su na dalekom otoku pjevali cvrčci.
Sad hodam zasanjan među ljudima i stvarima,
nedohvatljiv poput predmeta što nije
od ovozemaljske tvari.
Samo neki glas iz tko zna kojih daljina
povremeno me podsjeća da postojim
u svijetu koji možda ne postoji.
Rim, 12. VII. 1947.
Viktor Vida,
postojani knez u izgnanstvu
S talijanskoga preveo Tonko Maroević
0 comments:
Objavi komentar