Danas sam zgnječen veličinom neba.
Bojim se: plavi val će da ponese
slaboću moju u vis što me vreba.
Da l' sunce žeže ili zima trese,
osjećam mračno ilovaču uda,
i uvijek slabe kosti pune truda.
A oko mene ljudi svi zemaljci,
tjelesa žena sva od stare gline,
likovi stvari: kocke, kugle, valjci,
A sve su oči pune guste tmine.
Ja patnju svoju, svu, na mesu golu,
što uzaludno ište melem vrela,
Dugujem rani, uvrijeđenu spolu,
što vele: "Srcu ranjenom od strijela".
Kinji me briga: kakva li će ruka,
Kakva će meka ruka da me spase
od mojih crnih beznadežnih muka?
Ta zar i ljubav nije (ljubav, zna se)
Za krotku djecu izmišljena gatka?
Sô suza pijem u plamenoj čaši;
um dere tkivo što ga mašta satka,
A kada desna za zvijezdu se maši,
znam da će sunca kojim ne znam ime
predame zgrabe u svoje visine,
No što ću ikad spustit u nizine
života Sunca što im ne znam ime.
0 comments:
Objavi komentar