Ljetne vrućine bile su nesnosne, a biskupova odluka neodloživa. Iako je već bio umirovljeni svećenik, don Voji je poslan na zamjenu župniku koji je morao na operaciju. I ne bi tu bilo ništa neobično, da nije bilo sitničavih župljana, koji su čak tri puta pohodili biskupa u znaku protesta, a zbog svetogrđa kojeg je don Voji svakodnevno i sve učestalije ponavljao.
Naime, iako misni obred predviđa da se kalež za vrijeme svete mise prekriži i ispije samo jednom, što je ujedno i vrhunac svetomisnog čina, don Voji bi to napravio i po nekoliko puta tijekom jedne svete mise, i to izvan svake logike obrednog redosljeda.
Da smiri sablažnjene župljane, biskup je odlučio svetu krizmu održati pola godine prije nego što je to bilo predviđeno, a sve kako bi za vrijeme svog pastirskog posjeta razvodnjenoj župi mogao na licu mjesta smiriti uzavrele svetootajstvene strasti.
Dodatni problem je bio u tome što don Voji nije bio obični svećenik, već kanonik, uz to i negdašnji biskupov profesor na bogosloviji, pa je samom biskupu bilo poprilično neugodno dirati se u obrednu logiku starijeg kolege.
Ipak, poslije svečanog ručka, dok su još sjedili za stolom, biskup dočeka zgodnu priliku, pa počme svoju opasku:
- Ma znate don Voji, ljudi su danas čudni. Nema više onog poštovanja, kako je to bilo u Vaše vrijeme.
- Je, je… Ljudi su baš čudni… - nezainteresirano sluša don Voji biskupovu tužaljku, a tužan mu pogled titra u međuprostoru između ispijene čaše koja nemoćno i prazno zjapi pred njim, kao da mu se ruga, i botelje rujnog crnog vina posve na drugoj strani stola, sasvim izvan dohvata ruke.
- Nekada su se ljudi sa strahopoštovanjem ophodili prema svom župniku. A danas? Danas više ne prezaju ni od čega! – polako se biskup, sve izokola, pokušava približiti glavnom razlogu svog izvanrednog i iznenadnog pastirskog posjeta.
– Sto ljudi, sto čudi! – i nadalje posve nezainteresirano prati don Voji biskupovu jadikovku – Lako je, moj oče biskupe, za ljude i njihovo poštovanje. E, ma ova vrućina će nas ubit! – otkopča još jedno puce na košulji.
- A ne, ne! – naglo se uozbilji otac biskup – U tome i jest problem! Zamislite bezobrazluka?! Čak tri puta su dolazili kod mene i svakojake prostote pričali o Vama.
- O meni? – tek sad se prene don Voji.
- Da, da, o Vama! – sasvim ozbiljno i hinjeno začuđen, uporan je biskup – Kažem Vam, ljudi su nemilosrdni, bez poštovanja, bez prave poniznosti…
- Hm… - zamisli se don Voji, pa znatiželjno priupita – I, o kakvim je prostotama bila riječ?
- Tuže se da oskvrnjujete svetu misu, da banalizirate svetootajstveni čin božanke pretvorbe, da po nekoliko puta za vrijeme jedne svete mise prekrižite i ispijete kalež!
- Aaaa tooo…. – s olakšanjem don Voji odmahnu rukom, i odahnu. Na trenutak su mu svakakve sumnje preletjele glavom: kakve li je sve tajne mogao otkriti preuzvišeni otac biskup?!
Veselo skoči sa stolice, odšeta do dugog kraja stola, natoči čašu dupkom do vrha gustim crnim vinom i podignu je ocu biskupu u čast, kao da mu upravo želi izrecitirati dužnu zdravicu, pa mu propovijdničkim glasom reče:
- E moj preuzvišeni oče biskupe, kad ja promislim da je to krv Isusova, vjerujte mi, ja bi je popio tri bačve, a ne samo dva-tri plitka kaleža!
Vinko Kalinić
Iz "Zapisi jednog mulca"
(Facende koje ne pameti hiśtorija,
a śvi źivot śe u njima źamorśi)
0 comments:
Objavi komentar