Nona Juvana promjenila je sedam državljanstava, iako se pravo nije ni maknula s otoka Visa. Najdalje putovanje bilo je ono do Splita, i to samo kad je doktor inzistirao na tome.
Pa kad već mora do Splita, bila je to zgodna prilika i da kupi nešto čega na otoku nema.
- Jelnu burśinu, vako źa na miśu, da nutra moren butat oficij, krunicu i śudorić! – bila je nonina jedina želja.
- Ala, moća noć burśinu! – rekla joj je kćerka, kad su završili pretrage u bolnici, i odvela ju u Primu.
I doista, na trećem katu robne kuće, među hrpom moderno dizajniranih torbica, našla je nona jednu malenu, crnu, lakiranu, koja joj se svidjela. U dvojbu ju je dovodila samo ručka torbe, koja je bila dizajnerski oblikovana i uvinuta prema van.
- A koko vo dujde, ćerce? – ispitivala je nona torbicu, već napola odlučivši da će je uzeti.
- Ma ni vaźno koko dujde, ako je tebi droga, vaźeśt ćemo je! – bila je odlučna kćerka.
- Ma ni gruba, źnoś, jimo i fudru unutra… - nećkala se nona.
- Sviđa Vam se? – uplela se prodavačica.
- Koliko košta? – pitala je nona.
- 100 tisuća dinara. Ta Vam je najjeftinija. – uslužno odgovori prodavačica.
- Oboj ga tebi u glovu! – baci nona torbicu na pult i krene žustrim korakom prema izlazu – Śtu mijori i krivo rucica! Moća molo odovlec doklen noś niśu iśpojali.
Od Austro-ugarske carevine, kroz dvije Talijanske okupacije, dva svjetska rata, banovine Hrvatske i dvije Jugoslavije, pa sve do samostalne Republike Hrvatske, stigla je nona i bez torbice!
Vinko Kalinić
Iz "Zapisi jednog mulca"
(Facende koje ne pameti hiśtorija,
a śvi źivot śe u njima źamorśi)
0 comments:
Objavi komentar