Španjolska, 5. lipnja 1898.
- Granada, 19. kolovoza 1936.
španjolski pjesnik i dramatičar
Njegov život i djela su obilježila vrijeme prije i nakon španjolskog građanskog rata. Putovao je po Španjolskoj i Americi, živeći i pišući djela koja su prevedena na desetke jezika, a njegovo ime je poznato po cijelom svijetu.
Federico Garcia Lorca je bio španjolski pjesnik i dramatičar rođen 5. lipnja 1898. u selu Fuente Vaqueros pored Granade. Sin imućnog andaluzijskog veleposjednika koji nije baš bio uspješan đak. 1909. se s roditeljima seli u Granadu. 1919. godine radi studiranja književnosti i prava odlazi u Madrid gdje se upoznaje i druži s mnogim tadašnjim španjolskim intelektualcima. Tamo se upoznaje i sprijateljuje s umjetnicima Luisom Bunuelom i Salvadoreom Dalijem. Glazbu je učio kod M. de Falle koji mu je usadio ljubav prema narodnoj pjesmi i usmjerio ga prema sakupljanju narodnog blaga. U Madridu se upoznaje s aktualnim europskim i svijetskim zbivanjima i problemima. Krajem dvadesetih godina postaje depresivan ponajviše zbog neprihvaćanja okoline i prijatelja njegove homoseksualne orjentacije. Bunuel i Dali skupa surađuju na filmu “Andaluzijski pas” koji je Lorca protumačio kao osobni napad na njega. Uvidjevši problem, njegovi roditelji ga šalju na put po Americi. Od 1929. do 1930. boravi u SAD-u, ponajviše u New Yorku, a posjetio je i Kubu. Nakon toga se vraća u novoproglašenu Republiku Španjolsku. Na poziv svoga granadskog profesora, socijalista F. de la Riosa, prihvaća posao direktora i umjetničkog animatora studentskog putujućeg kazališta La Barraca s kojim je obišao sve krajeve Španjolske, od najbogatijih do onih najzabačenijih. Pomoću kazališta je prikazivao djela španjolske klasike i provodio je ideju o društvenoj ulozi kazališta. Za vrijeme izbijanja građanskog rata, Lorca se zatekao u Viznaru u Granadi. 19. kolovoza 1936. fašistički vojnici su ga ulovili i izveli napolje, a tijelo su mu bacili u neobilježen grob. Francova vlada je pokušala uništiti spomen na Lorcu tako što je uništila sva njegova djela, a spominjanje njegova imena je bilo zabranjeno. Budući da je bio među prvim i najslavnijim žrtvama španjolskog građanskog rata, Lorca je ubrzo postao simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije.
Federico Garcia Lorca je bio španjolski pjesnik i dramatičar rođen 5. lipnja 1898. u selu Fuente Vaqueros pored Granade. Sin imućnog andaluzijskog veleposjednika koji nije baš bio uspješan đak. 1909. se s roditeljima seli u Granadu. 1919. godine radi studiranja književnosti i prava odlazi u Madrid gdje se upoznaje i druži s mnogim tadašnjim španjolskim intelektualcima. Tamo se upoznaje i sprijateljuje s umjetnicima Luisom Bunuelom i Salvadoreom Dalijem. Glazbu je učio kod M. de Falle koji mu je usadio ljubav prema narodnoj pjesmi i usmjerio ga prema sakupljanju narodnog blaga. U Madridu se upoznaje s aktualnim europskim i svijetskim zbivanjima i problemima. Krajem dvadesetih godina postaje depresivan ponajviše zbog neprihvaćanja okoline i prijatelja njegove homoseksualne orjentacije. Bunuel i Dali skupa surađuju na filmu “Andaluzijski pas” koji je Lorca protumačio kao osobni napad na njega. Uvidjevši problem, njegovi roditelji ga šalju na put po Americi. Od 1929. do 1930. boravi u SAD-u, ponajviše u New Yorku, a posjetio je i Kubu. Nakon toga se vraća u novoproglašenu Republiku Španjolsku. Na poziv svoga granadskog profesora, socijalista F. de la Riosa, prihvaća posao direktora i umjetničkog animatora studentskog putujućeg kazališta La Barraca s kojim je obišao sve krajeve Španjolske, od najbogatijih do onih najzabačenijih. Pomoću kazališta je prikazivao djela španjolske klasike i provodio je ideju o društvenoj ulozi kazališta. Za vrijeme izbijanja građanskog rata, Lorca se zatekao u Viznaru u Granadi. 19. kolovoza 1936. fašistički vojnici su ga ulovili i izveli napolje, a tijelo su mu bacili u neobilježen grob. Francova vlada je pokušala uništiti spomen na Lorcu tako što je uništila sva njegova djela, a spominjanje njegova imena je bilo zabranjeno. Budući da je bio među prvim i najslavnijim žrtvama španjolskog građanskog rata, Lorca je ubrzo postao simbol žrtve političke represije i fašističke tiranije.
Pjesničko stvaralaštvo
Prvu zbirku pjesama “Dojmovi i krajolici” izdaje 1918. Napisana je u tradicionalnom stilu deskriptivnog realizma. Iako je romantično raspjevana, tugaljiva i impresionistička, njegova slijedeća zbirka “Knjiga pjesama” počinje odražavati odlike Lorcine poezije: duboki osjećaj za krajolik i rodnu zemlju, senzibilnost, smisao za glazbu stiha, slikovitost, inventivnost metafora, a glavni motiv je smrt. Nakon toga 1927., slijedi zbirka “Pjesme” koja obuhvaća sve njegove stihove nastale 1921. - 1924. Njegova najpoznatija zbirka “Ciganski romancero” izlazi 1928., a do 1936. izlazi u čak 6 izdanja. Navedena zbirka sadrži 18 romanci o andaluzijskim Ciganima, o njihovim iskonskim strastima, vjerovanjima i sljepom predavanju sudbini. Ona sjedinjuje lirske, dramske i narodne elemente pjesničkog izraza. U zbirci “Spjev dubokog pjeva” (1931.) je spojio iskustvo modernog pjesnika i andaluzijske narodne pjesme. Kompozicijski male pjesme ne poštuju stroge metričke i strukturalne zakone teksta andaluzijske narodne pjesme, ali zato odaje pjesnički doživljenu dušu Andaluzije kroz slike i simbolike u kojima izražavu duboke i bolne patnje. Njegova slijedeća zbirka nastaje za vrijeme pjesnikova boravka u SAD-u. “Pjesme u New Yorku” su izdane posthumno 1940. u Mexicu. One su nadrealistički pjesnikov doživljaj Amerike kao kaos moderne civilizacije bez imalo čovječnosti u sebi, Piše i elegeije. “Tužaljka za Ignacijom Sanchezom Mejiasom” (1935.), koji je napisan u povodu smrti njegova prijatelja toreadora, i “Šest galjeških pjesama” (1935.) koje su pisane na galicijskom dijalektu. Piše i zbirku gezela i kasida “Tamaritski ciklus” (1936.).
Dramsko stvaralaštvo
Lorca je veliku pozornost posvetio i dramskom stvaralaštvu, ponajviše nakon povratka iz Amerike. Njegovo prvo dramsko djelo je “Urok leptirice” (1920.) u kojoj na ironičan način obrađuje temu neprihvatljive ljubavi. Premijerno je izvedeno u madridskom kazalištu Eslava, no doživljava neuspijeh. Potom slijedi pučka romanca o legendarnoj granadskoj junakinji “Mariana Pineda” koja je premijerno izvedena u Barceloni 1927. Zatim slijedi farsa “Čudnovata postolarka”(1930.) i “Don Perlimpin ukazuje ljubav prema Belisi u svom vrtu” (1931.). Piše i tekst za kazalište lutaka “Oltarić Don Kristofora” (1931.) i romantičnu komediju “Dona Rosita neudata ili govor cvijeća.” (1935.). Lorca je najsnažniji dramski pjesnik ljudske strasti i patnje, neposredan je i slikovit. Glavni likovi u njegovim tragedijama su žene, njihova ljubav, materinstvo i opterećenost društvenih i religijskih predrasuda. Njegove najpoznatije drame su “Krvava svadba” (1933.) koje je jedno od najsnažnijih djela svjetskog kazališta koje govori o strasti, suparništvu, ubojstvu i nagonima. Zatim slijede “Yerma” (1934.) koja obrađuje mučnu sudbinu neplodne žene i “Dom Bernarde Albe” (1936.) koja govori o majci koja svojih pet kćeri željnih života drži zatvorene u mračnoj, dosadnoj kući. Od drama je još napisao “Kada prođe pet godina”(1931.),”Publika” (1930.-1936.), “Drama bez naslova”(1936.) Napisao je i scenarij za film “Put na mjesec”.
Garcia Lorca je najugledniji španjolski pjesnik 20. stoljeća koji je spontanim stvaraličkim nagonom sjedinio tradicionalne vrijednosti španjolske književnosti, narodne baštine i moderne književnosti.
Garcia Lorca je najugledniji španjolski pjesnik 20. stoljeća koji je spontanim stvaraličkim nagonom sjedinio tradicionalne vrijednosti španjolske književnosti, narodne baštine i moderne književnosti.
0 comments:
Objavi komentar