K nebu, gdje mu oko vidi tron od zlata,
Vedri Pjesnik ruke diže, i, od sjeva
Razgranjenih munja bistrog duha svoga,
On ne vidi rulju što je puna gnjeva:
"Blagoslovljen da si, Bože moj, što patnju
Dade nam za lijek grjehova nam kletih
I da sok nam bude čist, najbolji, koji
Kr'jepeć u kraj vodi uživanja svetih!
Znam da mjesto čuvaš Pjesniku gdje sretni
Redovi se nižu svetih Legiona
I da ga pozivaš na vječito slavlje
Trona, i Kreposti, i Dominaciona.
Znam: samo je patnja plemenitost koju
Zub zemlje I pakla ne može da dira,
A za gradnju treba mistične mi krune
Rad sviju vremena i sviju svemira.
Izgubljeno blago prastare Palmyre,
Neznane kovine, biser mora tajnih,
I u tvojoj ruci, premalo bi bilo
Za dijadem taj mi vedri, l'jepi, sjajni;
Jer će on mi biti samo od čista sv'jetla
S ognjišta iskonskog, vrela svetih zraka
S kojih oči smrtne - sjaj kad svoj sav daju -
Zrcala su plačna, puna polumraka".
Charles Baudelaire
(Preveo: Vladimir Nazor)
0 comments:
Objavi komentar