Ana Ahmatova - Rodila se 1889. u gradu Bolšoj Fontan kod Odese, a djetinjstvo je provela u Carskom Selu kod Peterburga. Studirala je u Kijevu i Peterburgu, a počela objavljivati stihove 1907. Prva knjiga "Večer" izašla je u Peterburgu 1912, a proslavila se u književnim krugovima sljedećim knjigom "Brojanice" (Četki). Godine 1910. udaje se za pjesnika N. Gumileva, s kojim posjećuje Pariz, gdje prijateljuje s talijanskim umjetnikom Amedeom Modiglianijem. Godine 1921. strijeljan je Nikolaj Gumilev, pod lažnom optužbom za proturevolucionarnu urotu, s kojim je djelovala u književnoj grupi akmeista, kao i O. Mandeljštam, S. Gorodecki i dr. Početkom tridesetih uhićen je sin Lev Gumilev koji će tri puta provesti 14 godina u logorima. Od 1924. do 1940. nisu joj tiskane pjesme, iako je stvarala i pripremala knjige, pa je zato prevodila stranu poeziju radi preživljavanja. U to vrijeme stvara jedinstvenu poemu "Rekvijem" o vremenu staljinističkih čistki. Za vrijeme Domovinskog rata boravila je u evakuaciji u Taškentu (Uzbekistan), gdje je prijateljevala s Elenom, ženom M. Bulgakova. Često boluje i naporno radi u korist brojnih logoraša. Iz Saveza književnika je isključena 1946. (skupa s M. Zoščenkom) na zahtjev tajnika CK-a N. Ždanova ("ždanovizam") zbog "bezidejnosti, pesimizma i dekadencije". Tek poslije Staljinove smrti 1953. počinje lagana rehabilitacija i stjecanje slave u domovini i svijetu. Godine 1961. izlaze "Pjesme" (Stihotvorenija), a nominacija za Nobelovu nagradu se ne ostvaruje zbog švedskih strahovanja da se ne ponovi "slučaj Živago". Osim stihova, pisala je o sebi i svojim prethodnicima (Puškinu i Ljermontovu) te suvremenicima (Bloku i Mandeljštamu te Modiglianiju). Značajna je Ahmatovina knjiga komparativnih istraživanja o pitanjima puškinistike te radovi o arhitekturi starog Peterburga. Dobila je talijansku nagradu "Etna-Taormina" i počasni doktorat Sveučilišta u Oxfordu. U rodnoj Odesi je pjesnikinji posmrtno podignut spomenik 1989, u Moskvi postoje tri, a u Peterburgu (jedanaesti po redu) krajem 2006. postavljen je veliki spomenik pred zatvorom gdje je donosila pakete sinu i mužu. Umrla je 5. ožujka 1966. u Domodedovu kod Moskve, poslije četvrtog infarkta.
Ahmatova je prva svjetska pjesnikinja, po tome što je prva ostvarila svjetsku poeziju na ženske teme, odnosno, iz ženskog lika ? sama Marina Cvetaeva ju je prozvala "prvim Pjesnikom u ženskom obličju", a ona je napisala da je "naučila žene govoriti". Zvali su je i "dušom Srebrnog vijeka", kako Rusi zovu neobično plodno razdoblje prijelaza u XX. stoljeće, kada se dogodio rascvat ruske kulture, od simbolizma i avangarde do akmeizma i oberiuta itd. Ahmatovin stih je sažet, teme često svakodnevne uz duboke kulturološke uvide i poetski tragizam. Klasična jasnost se preklapa s višeznačnom nedorečenošću uz harmoniju stila. Krunom stvaralaštva se, osim zbornika-poeme "Rekvijem" ponekad smatra "Poema bez junaka", o pjesničkim prethodnicima i supatnicima.
-----------------------------------
1.
Prvi Pjesnik u ženskom obličju – kazala je Marina Cvetajeva za Anu Ahmatovu (1889-1966), pogađajući ono bitno za pojavu Ahmatove u ruskoj i svjetskoj kulturi. Ahmatova je od prve knjige bila autentičan glas istinske poezije i snažne pjesničke osobnosti, a ne tek nježna "poetesa", kao osobiti, ženski, izdanak u okvirima visoke poezije, poput ekstatične Mirre Lohvicke (1869-1905), danas znane kao prva "ruska Sapfo". Ahmatova također nije bila ni samosvojna pjesnikinja bez ičega ženskog, kao što je značajna simbolistkinja Zinaida Gippius (1869-1945), koja je većinu pjesama i napisala u muškom rodu, a potpisivala muškim pseudonimima (npr. Anton Krajnij)
Nadimak "ruske Sapfo" Ahmatova je izrijekom odbacivala u svojim stihovima i iskazima, budući da joj se time poezija svodila samo na ljubavnu motivaciju, a njezin ruskojezični izraz samo na - nacionalni znak. Međutim, za bilo kakve uopćene ocjene o prirodi Ahmatovina pjesničkoga bitka (djela i sudbine) posve je dovoljno uzeti doslovce ono što je pjesnikinja napisala o sebi i svojim prethodnicima (Puškinu i Ljermontovu) te suvremenicima (Bloku i Mandeljštamu). Kao da je sve vrijeme pisala o sebi, jer na tim poetskim i egzistencijalnim vrhuncima sve sliči jedno drugom. Ahmatova je tako prva, možda i najveća, pjesnikinja čija je poezija postala znamenitim stupom nacionalne i svjetske kulture, što nadilazi stoljeća. Istodobno je njezin tragični život bio obilježen tom poezijom u svom historijskom vremenu, stvarajući isto poetsko-egzistencijalno jedinstvo, o kojemu je pisala i u stihovima i u prozi.
Djetinjstvo i mladost nisu prijetili teškom sudbinom: Ahmatova je rano osjetila svoj pjesnički dar, pišući od djetinjstva "bespomoćne stihove" o Carskom Selu i nestvarnim ljubavima, a to su teme koje će biti zastupljene u njenim pjesmama do posljednjih stihova. Književna sredina akmeista, te jednako prijateljstva koliko i postavke iz njihovih manifesta, zauvijek su označili njezin stvaralački put. Radilo se više o sretnim podudarnostima nego snažnijem utjecaju, bez obzira što je bila udana (1910-1918) za akmeističkoga vođu Nikolaja Gumiljova, prvog strijeljanog pjesnika u sovjetskoj Rusiji. S Osipom Mandeljštamom, također Peterburšcem i akmeistom, prijateljevala je sve vrijeme, prateći ga u svim nedaćama. Posjetila ga je čak i u progonstvu, u Voronežu, a zatim je njegovu poeziju u svom životnom djelu Poemi bez junaka označila kao palimpsest, rukopis po kojem ona piše.
Odnoseći se neprijateljski prema simbolizmu, akmeizam je tražio procvat (grč. akme) duhovnih i fizičkih sila, povratak konkretnosti doživljaja i pjesničkog svijeta, i očuvanje pjesničkog i kulturnog "pamćenja", očuvanje tradicije. Zato je Mandeljštam i nazvao akmeizam "nostalgijom za svjetskom kulturom". Akmeistička postavka o "muževnom pjesniku" realizirala se upravo u životu njihove ženske predstavnice; s herojskom hrabrošću Ahmatova je podnijela i strijeljanje prvoga muža Gumiljova, gladovanje s drugim mužem asiristom V. Šilejkom, višestruko robijanje trećeg muža muzikologa N. Punina te brojnih prijatelja, i, kao najteže od svega, višegodišnje logorovanje sina Lava Gumiljova, kasnije značajnoga ruskog orijentalista i arheologa. Unatoč sukobljavanju na književnoj sceni, simbolizam i akmeizam, uz futurizam i druge srodne pravce početkom XX. stoljeća, danas slove kao "srebrni vijek ruske poezije", razdoblje neusporedivo u svjetskoj kulturi kao razmah nepreglednih snažnih umjetničkih tendencija i velikoga broja umjetničkih ličnosti, napose književnosti te književne teorije i likovnih umjetnosti.
Djetinjstvo i mladost nisu prijetili teškom sudbinom: Ahmatova je rano osjetila svoj pjesnički dar, pišući od djetinjstva "bespomoćne stihove" o Carskom Selu i nestvarnim ljubavima, a to su teme koje će biti zastupljene u njenim pjesmama do posljednjih stihova. Književna sredina akmeista, te jednako prijateljstva koliko i postavke iz njihovih manifesta, zauvijek su označili njezin stvaralački put. Radilo se više o sretnim podudarnostima nego snažnijem utjecaju, bez obzira što je bila udana (1910-1918) za akmeističkoga vođu Nikolaja Gumiljova, prvog strijeljanog pjesnika u sovjetskoj Rusiji. S Osipom Mandeljštamom, također Peterburšcem i akmeistom, prijateljevala je sve vrijeme, prateći ga u svim nedaćama. Posjetila ga je čak i u progonstvu, u Voronežu, a zatim je njegovu poeziju u svom životnom djelu Poemi bez junaka označila kao palimpsest, rukopis po kojem ona piše.
Odnoseći se neprijateljski prema simbolizmu, akmeizam je tražio procvat (grč. akme) duhovnih i fizičkih sila, povratak konkretnosti doživljaja i pjesničkog svijeta, i očuvanje pjesničkog i kulturnog "pamćenja", očuvanje tradicije. Zato je Mandeljštam i nazvao akmeizam "nostalgijom za svjetskom kulturom". Akmeistička postavka o "muževnom pjesniku" realizirala se upravo u životu njihove ženske predstavnice; s herojskom hrabrošću Ahmatova je podnijela i strijeljanje prvoga muža Gumiljova, gladovanje s drugim mužem asiristom V. Šilejkom, višestruko robijanje trećeg muža muzikologa N. Punina te brojnih prijatelja, i, kao najteže od svega, višegodišnje logorovanje sina Lava Gumiljova, kasnije značajnoga ruskog orijentalista i arheologa. Unatoč sukobljavanju na književnoj sceni, simbolizam i akmeizam, uz futurizam i druge srodne pravce početkom XX. stoljeća, danas slove kao "srebrni vijek ruske poezije", razdoblje neusporedivo u svjetskoj kulturi kao razmah nepreglednih snažnih umjetničkih tendencija i velikoga broja umjetničkih ličnosti, napose književnosti te književne teorije i likovnih umjetnosti.
2.
Ni poslije neobično žestoke osude 1946. g. od Ždanova na Partijskom sastanku Aktiva pisaca ("polumonahinja-polukurva"; v. Nova filozofija umjetnosti, Zagreb, 1972.) Ahmatova ne mijenja svoj stil, tako da nakon te zabrane tiska izbor pjesama tek 1958. godine. Tek po Staljinovoj smrti, Ahmatova uživa nepodijeljeno ali zakašnjelo priznanje, čak i u inozemstvu. U Italiji 1964. dobiva nagradu Etna-Taormina na Siciliji, a u Velikoj Britaniji počasni doktorat Sveučilišta Cambridge. Dogodine će urediti posljednju zbirku sabranih pjesama Trka vremena (Beg vremeni. Stihotvorenija, 1909-1965). Umrla je 5. svibnja 1966. godine pišući stihove do zadnjih dana.
3.
Lakonski razgovorni jezik Ahmatovinih pjesama sve više teži sentencioznosti, premda je u osnovi većine pjesama neka naznaka sižea, priče. Veće pjesme su često nazivane pjesničkim novelama i to zaustavljenima u najkritičnijem trenutku, na vrhuncu napetosti. Kompozicija je uvijek vrlo stroga, svaka strofa i stih imaju značenje za kauzalno i logičko razvijanje sižea. Aluzije na književne činjenice, citati, epigrafi, imitacije, na koncu i prijevodi, tako su često prisutni u njenom opusu. Još jedan razlog realističnosti njenih opisa i doživljaja bio je prepoznatljiv krajolik mjesta gdje je Ahmatova zaista i živjela. Nije teško izdvojiti tri osnovna krajolika u njenim pjesmama; selo (Slepnevo), grad (Peterburg, kojeg će u kasnijoj poeziji zvati jednostavno - moj grad), i park (Carsko Selo, pejzaž iz mladosti, ali i zagrobnog krajolika), (Primorski sonet). Sasvim precizna lokacija pjesama nije samo rezultat njenog dugogodišnjeg zanimanja za arhitekturu, napose peterburšku, nego je to i svojevrsno uvođenje grada kao lika u poeziju. Raznovrsnost tema, pa i načina obrada, "s psihološkim crtama iza kojih leži cijela duševna povijest daje se uz maksimalnu ekonomičnost sredstava i izražajnost, kako u posebnim književnim formulama, tako i u općoj strukturi pjesme", napisao je u knjizi Tvorčestvo Anny Ahmatovoj, Lenjingrad 1973, Viktor Žirmunski, jedan od najboljih poznavalaca njenog djela.
Od nekadašnje, u ranim pjesmama, obrambene kule između pjesnikinje i svijeta (Osama) pratimo od knjige do knjige uzdizanje poezije do visoke umjetnosti kao medija između pjesnikinje i ljudi, u ciklusu Tajne zanata. U prvim pjesmama Muza je prikazana skoro naturalistički svakodnevno, u prnjama i bosa, a kasnije poprima neke klasicističke crte, bijelu odjeću, strogi izgled i frulu. U obje faze ona je "objektivno utjelovljenje njezine vlastite spoznaje" (Žirmunski, 78. str) pa u Tajnama zanata pjesnikinja sama tumači tajne, i ne treba joj više Muza-učiteljica, savjetnica, tješiteljica. Lik klasicističke i vesele Muze inače potječe od Puškina, velikog uzora i nadahnuća ruske poezije. Znanstvenom puškinistikom se Ahmatova pozabavila već sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća, da bi doktorsku titulu Sveučilišta Cambridge dobila upravo za puškinističke radove.
4.
U Rekvijemu, poemi koja nije nikada tiskana u SSSR-u, žena u redu pred tamnicom "prepoznaje" u Ahmatovoj nekoga tko može opisati zbivanja, tko je samim bićem izaslanik ljudi, njihov glas. Bez te tajanstvene veze pjesnikinja ne bi izdržala godine nametnute šutnje. Rekvijem je označen zahtjevom za pamćenjem, borbom protiv zaborava. Ahmatova se više puta osvrće u toj poemi na cijeli svoj život; pod unakrsnim svjetlima "nepokorene savjesti". Ona razmatra i vrednuje sve proživjele godine, pa je ovdje, kao u klici, sva buduća Poema bez junaka, s njenim strasnim ocjenjivanjem vrijednosti i revizijom proživljenog života. U prvim pjesmama Rekvijema smrt se tematizira kroza strah, užas pred neobjašnjivim, nezasluženim krajem. Ali u pjesmi Smrti, 8, prijelomnoj za ovu poemu, smrt se čeka gotovo ravnodušno, ali ne otupjelo, jer množina detalja govori o napregnutoj pozornosti, npr. krajičak plave kape pripada službenicima NKVD-a, a spomenuti domar je morao prisustvovati uhićenjima. U prvom dijelu Epiloga kao da se Ahmatova osvrće na svoje rane pjesme koje su bile brzo zavoljene zbog izvanredno pažljivog, suzdržanog, iznijansiranog slikanja finim, ali oštrim potezima jedna vidljivih tragova duševnog uzbuđenja (Pravu nježnost..., Vrat s bisernom niskom). A u Rekvijemu patnja ispisuje klinopis na opalom licu! I strah se dijeli sa supatnicama, a čak se i prenosi na njih. Na kraju s neskrivenom dramatikom čitamo veličanstvenu poruku: pjesnikinja želi u pamćenju supatnica podići sebi spomenik, jer besmisao kida svaku vezu s prošlošću, s prirodom, i dragim sjenama. Tako ovjekovječena u pamćenju naroda može opet pogledati na Nevu, rijeku svoga grada. Ne samo Rekvijem, cijelo stvaralaštvo Ahmatove jest podizanje spomenika pamćenju.
Ratna poezija Ahmatove nastavlja iz Rekvijema temu jedinstva s narodom i sudbinom svoje zemlje. Azija je Ahmatovoj bila veoma bliska, ne samo što je po baki Tatarki uzela pseudonim (inače se prezivala - Gorenko), nego i što je prevodila azijsku (kinesku i korejsku) poeziju, v. pjesmu Još jedan lirski umetak. Azija joj je poetičnija, elementarnija, iskonskija (Od stare Europe / dronjak ostade). U Taškentu, u evakuaciji, Ahmatova počinje pisati Poemu bez junaka i neke pjesme koje će se kasnije uklopiti u Sjeverne elegije. Epskih elemenata je bilo i ranije u njenoj poeziji, napisala je u stihovima Bajku o crnom prstenu, zatim poemu Kraj samoga mora. Do Taškenta završava poemu, Putom cijele zemlje, i smatra je prijelomnim datumom u svom stvaranju, jer od tada jasno predosjeća nadolazeću povijesnu krizu i neizbježnu propast starog svijeta. U poemi se poistovjećuje s Kitežankom, djevicom Fevronijom koja je jedina preživjela čudesno utapanje legendarnog grada Kiteža u jezero Svijetli Jar pred sam dolazak Tatara. Sjeverne elegije obuhvaćaju sva razdoblja njezina života: a Prva i Treća ih uokviruju kao dijelovi o prošlosti (prethistorija) i o konačnom računu (III).
Ratna poezija Ahmatove nastavlja iz Rekvijema temu jedinstva s narodom i sudbinom svoje zemlje. Azija je Ahmatovoj bila veoma bliska, ne samo što je po baki Tatarki uzela pseudonim (inače se prezivala - Gorenko), nego i što je prevodila azijsku (kinesku i korejsku) poeziju, v. pjesmu Još jedan lirski umetak. Azija joj je poetičnija, elementarnija, iskonskija (Od stare Europe / dronjak ostade). U Taškentu, u evakuaciji, Ahmatova počinje pisati Poemu bez junaka i neke pjesme koje će se kasnije uklopiti u Sjeverne elegije. Epskih elemenata je bilo i ranije u njenoj poeziji, napisala je u stihovima Bajku o crnom prstenu, zatim poemu Kraj samoga mora. Do Taškenta završava poemu, Putom cijele zemlje, i smatra je prijelomnim datumom u svom stvaranju, jer od tada jasno predosjeća nadolazeću povijesnu krizu i neizbježnu propast starog svijeta. U poemi se poistovjećuje s Kitežankom, djevicom Fevronijom koja je jedina preživjela čudesno utapanje legendarnog grada Kiteža u jezero Svijetli Jar pred sam dolazak Tatara. Sjeverne elegije obuhvaćaju sva razdoblja njezina života: a Prva i Treća ih uokviruju kao dijelovi o prošlosti (prethistorija) i o konačnom računu (III).
5.
Osim književne tradicije u njezinoj je poeziji prisutna na vrlo živ način i tradicija narodne poezije; susreću se razni narodni oblici pjesama: zaklinjanje, častuška, romansa, plač, proklinjanje i tužbalica. I u umjetničkoj obradi stiha ona slijedi jednostavnost narodne poezije brojnim postupcima ponavljanja, paralelizma u svojim žanrovsko-tematskim stilizacijama.
Niz pjesama posvećen je suvremenicima, pjesnicima i piscima s kojima je dijelila sudbinu. Jasno je da i tako Ahmatova "svodi račune" s epohom, opisujući život najbližih prijatelja. Prijatelji su prikazani malim lirskim portretima s nekom unutrašnjom dramatikom biografske slike. V. Žirmunski piše: "Ispravnost usvajanja historijske prošlosti i umjetnosti njenog slikovitog ostvarenja sjedinjuje se u većini pjesama sa skrivenim podtekstom koji povezuje prošlost i sadašnjost, sa sličnim autorovim doživljajima, ostvarenima u objektivnoj klasičnoj formi". Inokentij Annenski, carskoselski pjesnik, jako je utjecao na Ahmatovu, pomogavši joj izgraditi stil u oporbi prema simbolistima. Usamljena figura neshvaćenog pjesnika oživljava u ciklusu Vijenac mrtvima, ali i u nekoliko drugih pjesama skrivenim citatima iz njegove poezije. Ahmatova je od njega naučila kako običnim riječima ocrtati nijanse duševnog uzbuđenja u epigramski zaoštrenim strofama i lapidarnim formulama. "Ja izvodim svoj početak od stihova Annenskoga. Njegovo stvaralaštvo je, za moje oči, obilježeno tragizmom, iskrenošću i umjetničkom cjelovitošću", pisala je Ahmatova u članku Innokentij Annenski.
Za Aleksandra Bloka može se reći samo da je poticao Ahmatovu, a da se dalje više radi o razlikama i nesvjesnim posudbama. Ipak, Blok se u Poemi bez junaka pojavljuje kao jedan od najvažnijih likova, "tragični tenor epohe". Duboko prijateljstvo s Pasternakom, a naročito s Mandeljštamom, također je rezultiralo suosjećajnim pjesmama, te bezbrojnim aluzijama i citatima. U Poemi bez junaka prva se posveta odnosi na Mandeljštama, jer je 27. prosinca 1940. g. vjerojatni nadnevak njegove smrti. Iz njenih dosad objavljenih memoara zna se da je riječi "ja sam za smrt spreman" izrekao Mandeljštam prigodom njihove zadnje šetnje pred konačno uhićenje. Iako se prema futuristima odnosila dosta kritički, ipak se u pjesmi Majakovski 1913. g. nalazi jedna sasvim nekanonizirana slika Majakovskog, onakva za kakvu se tek trebalo izboriti poslije sovjetske kanonizacije.
Poezija Ane Ahmatove prožeta je ljubavlju: ljubavna tema uokviruje njezin stvaralački put. Rane su pjesme govorile više o nemogućnosti, o neispunjenoj ljubavi, o kobnim nerazumijevanjima, a kasne su dopunjene fantastičnim dekorom i koloritom, s nezemaljskim obilježjima, uz neke ekstatične tonove, ali i dalje bez romantičarskog kulta idealizirane ljubavi. Ipak, kroza sve se djelo provlače prave himne ljubavi (Neviđena jesen). Postoji i jedan ahmatovski kult – kult susreta. To je jedna od ključnih riječi njezine poezije, odnosi se na svaki mogući kontakt, u vremenu, ili u vječnosti. Ostvareni, ali neuspjeli susret, i neostvareni, priželjkivani susret - eto metafora rane i kasne Ahmatove.
Ipak, kad bismo uspostavili etički sustav u Ahmatove, vjerujem da bi prijateljstvo bilo iznad ljubavi. Stanovito "muško načelo" prožima pjesme o rastanku, čvrstina bez žaljenja, skoro prije s prezirom. Poezija i posreduje kod neostvarenog susreta, nastavlja se kao "noćni razgovor" pred bijelim papirom i kao pozdrav se šalje preko zvijezda.
Ostavši posve sama, bez svojih suvremenika, Ahmatova se nije okrenula samo u prošlost, nego prije u budućnost: čekajući bez straha smrt, ona piše stihove koji su uvijek ili uspomena ili predviđanje, proricanje. Razgovor s prijateljima, mrtvima i živima, s epohom i svojom savješću nije se prekidao do posljednjeg daha.
Fikret Cacan
0 comments:
Objavi komentar