* * *
U večernjim satima za stolom,
nepopravljivo bijela stranica,
mimoza miriše Nicom toplom,
na mjesečini prolijeće ptica.
I čvrsto s noći kosom smršena,
kao da sutra moram imat kose,
s prozora svog, al' ne rastužena,
more gledam i pješčane otkose.
I kakve vlasti ima čovjek taj
koji čak neće nježnosti da steče!
Teške vjeđe ne učini treptaj
ni kada moje ime on izreče.
-.-
Venecija
Zlatni golubarnik tu pokraj vode
što umiljata i zelena spava;
slan vjetrić tragove zasipava
uske, kud crne barke brode.
Nježnih i čudnih lica grupa,
sjajne igračke u dućanima:
lav s knjigom vezan na jastucima,
lav s knjigom vrh mramornog stupa.
Kao na staroj i ocvaloj slici
mrzne se neba blijedo-plava boja,
al' nije tijesno u toj stisci
i nije sparno usred vrelog znoja.
-.-
U spomen M. Bulgakovu
Evo to ja tebi, mjesto grobnih ruža,
umjesto kadionika dimnog;
ti, tako surovog života, iskuša
do kraja preziranje divno.
ti vino pio si i šaljiv bio,
i zid ti zaguši disanje,
i strašnu si gošću sam k sebi primio,
i ostao nasamo kraj nje.
I nema te, sve ukrug zašuti
o tužnom životu visokom,
samo moj će glas, nalik flauti
zvučat na nijemom podušju tvom.
O, tko smje vjerovat da će, ludoj skoro
meni, plačnoj zbog dana bivših,
meni što gorim na ognju sporom,
sve zaboravivši, sve izgubivši,
pripasti spomen na njega punog sila,
i volje, i blistavih sanja,
s kim sam kao jučer govorila
dok je krio bol smrtnog drhtanja.
-.-
* * *
Miriše divlji med - slobodom,
prah - trakom sunčanim,
usne djeva - ljubicom,
ali zlato - ničim.
Rezeda vodom miriše,
jabuka na ljubav prvu,
ali nama zauvijek otkriše
da krv miriše samo krvlju...
I uzalud je namjesnik Rima
pred cijelim narodom prao ruke
uz krike zlokobne rulje;
i škotska je kraljica
uzalud s uskih dlanova
otirala krvave mrlje
u zagušljivome mraku carskog doma...
-.-
* * *
Kakva god da sam. Drugu vam ja želim, -
al' bolju. Sreću više ja ne dijelim
poput kog šarlatana i trgovca.
Dok ljetovaste spokojno u Soči,
k meni su gmizale takve noći
i slušala sam takva zvonca!..
Sva Azija u proljetnoj je magli,
i tulipani, do užasa jarki,
izatkali su od sto milja ćilim.
O, što da činim s tolikom čistoćom
i što sa svetom nevinošću ovom,
o, što da s ovim ljudima ja činim!..
Ja nisam nikad promatrač bivala,
već zbog nečeg se uvijek ukivala
u zabranjene zone prirodnom.
Bolesti nježne iscjeliteljica,
a tuđih muževa prijateljica
i udova neutješna mnogom.
Sijed vijenac nisam uzalud dobila,
na mome licu put crna probila
i ljude plašim već tamninom.
Ali i moja oholost već mine:
poput nje, druge - patnice Marine,
i ja se moram opiti prazninom.
I doći ćeš ogrnut crnim plaštom,
s tom svijećom zelenkastom, strašnom.
i neću ti moći vidjeti lika.
I kratko će me mučiti pitalica,
čiju to ruku krije rukavica,
i tko mi posla noćnog namjernika.
-.-
* * *
Zaboravit me? Izum dobar!
Ja zaborav i sto put teži
trpljah, i sto put usred groba
ležah, gdje možda i sad ležim.
Muza je glušila, slijepjela,
u zemlji kao zrno gnjila,
da bi, kao Feniks iz pepela,
u eteru se modrom digla.
-.-
Natpis na knjizi
Što si dao, to je tvoje.
Šota Rustaveli
Pod kakvom govorim ruševinom,
ispod kakvog ja vrištim odrona,
bolu je kao u vapnu živom
pod svodovima tog smradnog podruma.
Učinit ću se kao nijema zima,
zauvijek vječna vrata zalupiti,
a moj glas će biti blizak svima,
i opet će mu ipak vjerovati.
-.-
* * *
Ako bi sve što su duševnu pomoć
molili od mene na tom svijetu, -
svi jurodivi i nijemi,
odbačene žene i bogalji,
robijaši i samoubojice,-
poslali meni po jednu kopejku,
postala bih "bogatija od ikog u Egiptu",
kako govoraše Kuzmin pokojni...
Ali nisu mi slali kopejke,
već su sa mnom dijelili svoju snagu,
i ja sam postala jača od ikog na svijetu -
tako da mi čak ni ovo nije teško.
-.-
* * *
Sve u Moskvi prožeto pjesmama,
i potpuno izbodeno rimom,
neka nijemost caruje nad nama,
neka se i s rimom raselimo,
neka šutnja bude tajnim znakom
onih što su s vama, a ne sa mnom,
vi se sjedinite tišinom nevinom
što podzemljem tamni granit kuje
o čarobni zaključava krug,
noću nad uhom smrt prorokuje
zaglušujući najgromči zvuk.
-.-
* * *
Nije mudro što neveselim tonom
katkad zvuči moj nepokorni stih
i što tugujem. Već su za Flegetonom
tri četvrtine čitalaca mojih.
A vi, prijatelji! Malo vas osta, -
pa ste mi miliji od najmilijih...
Kako nam kratko putovanje posta,
koje se činilo duže od svih.
-.-
Izlazak knjige
Taj dan je uvijek izuzetan.
krijući jade, čemer, zlosti,
pjesnik domaćin bude poduzetan,
čitalac - gost je pun blagosti.
Dok jedan vodi goste k hramu,
drugi - u kolibe vode,
treći - u noć čežnje tamnu,
mojima - i mučila gode.
Zašto, i tko su, i otkuda,
a putem u nikud nagrnu,
Što ih vuče - kakva to čuda,
za kakvu to zvijezdu crnu?
A svakom je bez sumnje jasno
kojem se daru nadat smije,
da je tu ostat - preopasno,
da Edenski vrt - to nije.
Pokušaj poći! Opet nagrnu,
i nema spasa od tog časa...
i usput mi srce istrgnu
suosjećanjem bez glasa.
-.-
* * *
Neka mi čak nema leta
izvan labuđega jata...
Avaj, lirski je poeta
biti muško obvezatan.
Inače sve brkaš redom,
dok ne kucne ti rastanak -
i vrt nije - vrt, dom - nije dom,
a sastanak - nije sastanak.
-.-
* * *
Neka mi čak nema leta
izvan labuđega jata...
Avaj, lirski je poeta
biti muško obvezatan.
Inače sve brkaš redom,
dok ne kucne ti rastanak -
i vrt nije - vrt, dom - nije dom,
a sastanak - nije sastanak.
-.-
* * *
Kad god ja dozivam po navici
prijatelja zavjetnih imena,
uvijek kad jeknu ti čudni povici
odgovara mi samo - tišina.
-.-
* * *
Ne ponavljaj - ti nisi dušom prazan -
onaj izraz što je nekada kazan.
Ali, možda, poezija sama
i jeste jedan citat prekrasan.
-.-
* * *
Pohvala ta mi ne pripada
i Sapho nema ništa s tim,
ja poznam drugi uzrok sada
o kojem nećemo čitati.
Nek' se netko spašava bijegom,
drugi domahne siguran,
te pjesme bjehu sa podtekstom
takvim kao da gledaš bezdan.
A uvučen si tim bezdanom,
nikako do dna tog spusta,
i govorit će neprestano
tišina njegova pusta.
-.-
* * *
Zar nisam ja na križu bila,
zar nisam tonula u more,
zar su mi usta zaboravila
ukus more!
-.-
* * *
I ugleda luna lukava,
kad se kraj vrata skrila,
kako sam svoju posmrtnu slavu
s tom večeri zamijenila.
Odsad će me zaboravljati,
gnjiju mi knjige s polica.
Ahmatovskom se neće zvati
ni strofa, a ni ulica.
-.-
* * *
Vrag me ne izda. Sve mi uspjelo je.
Evo sad tu su i moći javni znaci.
Iščupaj iz grudi srce moje
i psu najgladnijem ga baci.
Ja dobila sam skoro za sve oprost,
neću ni jednu riječ izreći sama.
Nema sada, - i prošlost mi je gordost,
i od tog sam se zagrcnula srama.
-.-
* * *
Oka ne skidam s horizonta
gdje mećave plešu čardaš.
Nas dijele, mili moj, tri fronta:
naš, dušmanski, i opet naš.
-.-
* * *
B. Piljnjaku
Kod tebe je za sve to odgonetka...
Kada posvuda mrak besani vrije,
onaj sunčani, onaj klin đurđevka
po tami noći decembarske rije.
I po puteljku idem k tebi sama,
i bezbrižnim se osmjehuješ smijehom,
ali borovi s barskim trstikama
nekim mi čudnim odgovaraju ehom.
O, ako mrtvog tim razbuđujem,
ti mi oprosti, ne mogu drukčije:
za tobom, kao svojim, ja tugujem
i zavidna sam tom tko suze lije,
tko može plakati u strašnom času
za onim koji na dnu jarka leži...
Ali usahnu, oči mi ne zasu,
oči moje ni vlaga ne osvježi.
-.-
* * *
O, neponovljivih riječi ima,
a gubi puno - tko ih izreći može.
Plavetnilo je samo neiscrpivo
nebesko, i milosrđe Božje.
-.-
Voronež
O. Mandeljštamu
I cijeli grad je ostao zaleđen.
kao pod staklom snijeg, zidine, grane.
po kristalima plašljivo se krećem.
Šarene sanjke tako su nestvarne.
A iznad Petra voronješkog - vrane,
jablani, i svod svijetlo-zelen grane
sunčanim prahom, smočen, zamućen,
i Kulikovskom bitkom zrače strane
te pobjedničke zemlje svemoguće.
I jablanovi kao krive čaše
odjednom zveknu nad nama što jače,
kao da piju za veselje naše
sred gozbe tisućgostne, bračne.
A u sobi pjesnika u nemilosti
dežuraju redom strah i Muza,
i noć se vuče
koja svanuće ne prinosi.
(S ruskog preveo Fikret Cacan)
0 comments:
Objavi komentar