Primorski sonet
Tu od mene je sve vječnije,
sve, s kućicom ptičjom laganom,
i zrak u dahu svom proljetnom,
koji preletjet more smije.
Glas vječnosti sve bliži mi je
s neodoljivošću nestvarnom,
i nad tom trešnjom rascvjetanom
lagani mjesec svoj sjaj lije.
I čini mi se tako laka,
bijela do smaragd-šumaraka
stazica, tajim kamo smjera...
Svijetlo je ondje kraj drveća,
i na aleju me podsjeća
kraj carskoselskoga jezera.
-.-
* * *
M. Zoščenku
Kao da slušam glas sve njemlji,
a nema nikog, nigdje u šir.
U ovoj crnoj, dobroj zemlji
pružite njegovu tijelu mir.
Ni granit, ni tužna vrba ona
zasjeniti mu lak prah neće,
a vjetar morski iz zatona,
da oplače ga, sam dolijeće.
-.-
* * *
Ne straši mene groznom sudbom
i velikom mučninom sjevernom.
Sad mi je prvi praznik s tobom,
i rastankom prozvaše ga vjerno.
Ništa što zore za nas ne sviću,
ni lune nad nama ne plove,
tebi ja danas, gle, podarit ću
u svijetu neznane darove:
odraz, na vodi, moga lica
kad rijeka večernja ne snije,
zor s kojim zvijezda padalica
vratit se na nebo ne uspije,
i eho glasa koji iznemože,
a nekada još ljetnog i nova, -
da bez trepeta slušati možeš
moskovskih spletke gavranova,
od listopadskih dana vlažnih
da omili ti svibanjska njega...
Sjeti se, anđele moj, dragi,
sjeti se mene bar do prvog snijega.
-.-
Puškinovom gradu
Lišće ove ive u vijeku devetnaestom svenu
da se u retku stiha zasrebri sto put svježije,
a šipurak purpurni naslijedi ružu zapuštenu
i licejske himne zvuče napitnički kao prije.
Prođe pola vijeka... S obilnom sudbine divne globom
ja u besvijesti dana zaboravljah da ljeta lete,-
i ne vraćam se tamo! Ali i preko Lete nosim sobom
carskoselskih vrtova mojih žive siluete.
-.-
Eho
Putovi u prošlost zatvoreni,
i što će mi sada prošlost sama?
Što je tamo? - krv ploče crveni,
ili vrata čvrsto zazidana,
ili eho koje nije sklono
zašutjeti, premda tako prosim...
Ovom ehu pridruži se ono
što je s onim što u srcu nosim.
-.-
Tri pjesme
1.
Čemu više kamilja galama
i bijel dom u ulici Žukovskoj.
Treba poći brezama, gljivama
i širokoj jeseni moskovskoj.
Ondje sada blista sve u rosi,
uzdiže se nebo do visoka,
Rogačevski put u spomen nosi
razbojnički zvižduk mladog Bloka.
2.
U sjećanju svom crnom naći možeš
rukavice što tiču lakte,
i peterburšku noć. U mraku lože
zagušljive mirise i slatke.
I zaljevski vjetar. A među recima,
minuvši jauke i uzdahe,
osmjehnut će se Blok, pun prezira,
taj tragični tenor epohe.
3.
On je u pravu - fenjer, apoteka,
i Neva, nijemost, granit dovijek...
Kao spomenik početku vijeka
ondje još stoji ovaj čovjek -
kad se od Puškinove Kuće
opraštao mahanjem tada,
primivši samrtno klonuće
kao mir što mu ne pripada.
-.-
Sjećanje na pjesnika
1.
Kao ptica odgovorit će mi eho.
B. Pasternak
Umuknu jučer neponovljiv glas,
i ostavi nas subesjednik gustiša.
on postade životonosni klas,
il' sitna, njime opjevana kiša.
I svaki cvijet što postoji na svijetu
u susret toj se smrti rascva bjelje.
I odmah posta tiho na planetu
što nosi ono skromno ime... Zemlje.
2.
Kao kćer od slijepoga Edipa,
Muza k smrti proroka vodila.
i jedna se poludjela lipa
u tom smrtnom svibnju obnovila, -
baš pod ovim prozorom gdje mi je
govorio jednom da već pođe
putom što se zlatan, krilat vije,
po kojem je višnjom voljom vođen.
-.-
Komarovske skice
Sve Danteove muke suđene.
Zar su i gitani vitkoj
O. Mandeljštam
Takvim ja vidim oblik Vaš
I pogled.
B. Pasternak
O, Muzo Plača...
M. Cvetajeva
...I odustadoh ovdje od svega ja,
od svakoga blaga zemaljskog.
Duhom i čuvarom "ovog kraja"
postade stablo šumsko.
Svi smo malo životu u gostima,
život se - navikom živi.
Slute mi se na zračnim cestama
dvaju glasova odazivi.
Dvaju? A još istočne zidove
obrasle su zdrave maline...
Tamna i svježa je grana zove...
To je - pismo od Marine.
-.-
Posljednja ruža
S Morozovom u molitvi klečim,
s Herodovom pastorkom u plesu klonem,
s lomače Didonine s dimom lijećem
da se sa Jeannom opet popnem.
Gospode! Ja sam umorna, čuj me,
uskrsavati, mrijeti i živjeti,
sve mi oduzmi, ali ruže rujne
daj da opet svježinu osjetim.
-.-
Iz "Crnih pjesama"
Riječi, da te uvrijede
I. Annenski
I
Dobro je što se ne uzesmo,
i ne nazva me dragom svojom,
ja sudbom postadoh i pjesmom,
burom i nesanicom noćnom.
Ne biste poznali me sada
na nekoj postaji posljednjoj
u toj što bješe, jao, mlada,
u toj Parižanki poslovnoj.
II
Sva obećanja on minu,
prsten mi s ruke skinu,
u zaborav me spremi...
Ničim mi nisi mogao pomoći,
pa zašto opet ove noći
svoj duh šalješ k meni?
Zgodan je bio, mlad i riđ,
on je i ženom bio,
mamio u Rim i Pariz,
žalosno cvilio,
bez mene nije mogao,
makar ljaga, makar propao...
Ja sam bez njega mogla.
-.-
U spomen V. S. Sreznevskoj
Skoro je nemoguće, zar si ti to bila:
pod blaženom lipom, usred blokade, bolnice,
u tamničkoj ćeliji, i gdje su zle ptice,
i raskošne trave, i voda nemila.
O, mijenjalo se sve, ti si uvijek bila.
čini se da mi oteše duše pola,
to što bješe tobom, - u njoj sam uzrok znala
nečega glavnog. I sve zaboravih za tren...
Ali me doziva tvoj zvonki glas otuda
i moli da ne žalim, i čekam smrt k'o čuda.
Pa dobro! Probat ću.
-.-
U Viborgu
Gorostasni podvodni stepenik
do Neptunove vodi vladavine.
Skandinavija se poput sjeni
mrzne, sva - u jednoj viziji sine.
Nečujna je pjesma, muzika nijema,
ali zrak se pali aromom njenom,
i bijela zima na koljenima
promatra sve sa pažnjom molitvenom.
-.-
* * *
Ta zemlja, premda nije rođena,
uvijek je usred sjećanja,
i morska nježno-zaleđena
voda ovako neslana.
Na dnu pijesak k'o kreda bijela
u pjanom, kao vino, zraku
i ružičasto tijelo jela
obnaženo je na zalasku.
A zalazak u valu etra
takav je meni nesaznajan
da ne znam je l' kraj dana, svijeta,
ili u meni tajni tajna.
-.-
Sjeverne elegije
Sve na žrtvu sjećanju tvom.
Puškin
1. Prva (prethistorija)
Ja sad ne živim ondje.
Puškin
Rusija Dostojevskoga. Luna
za četvrt skoro zvonikom skrivena.
Posluju krčme, lete kočijice,
petokatne grdosije već rastu
u Gorohovoj, kod Znamenja, pod Smoljnim.
Posvuda plesne škole, mjenjačnice,
a kraj njih "Henriette", "Basile", "Andre",
i luksuzni ljesovi: "Šumilov - stariji".
Zapravo, grad se malo izmijenio.
ne samo ja, i drugi su također
primijetili da načas se umije
učiniti litografskom starinom,
ne prvoklasnom, al' sasvim pristojnom,
sedamdesetih, čini se, godina.
Posebno zimi, i prije osvita,
ili u sumrak kad iza kapije
tamni se žestoki i rani Litejni,
koji modernom još nije okaljan,
a vis-a-vis tu žive - Njekrasov,
i Saltikov... Svakome po ploča
memorijalna. Kako bi im strašno
bilo da vide ploče te! Prolazim.
U Staroj Rusi široki jarkovi,
u vrtovima nagnjile sjenice,
i okna crna k'o usjek u ledu,
izgleda, ondje sve se tako zbilo
da bolje i ne gledati, hajdmo.
Ne možeš se nagodit s mjestom svakim
da ono otkrije ti svoju tajnu
(A u Optinoj više neću biti...).
Šuštanje suknji, pledovi karirani,
od oraha su zrcala okviri
raspamećeni ljepotom Karenjine,
u hodnicima tapete su one
koje smo u djetinjstvu voljeli,
pod žutom petrolejskom lampom,
i pliš isti na foteljama...
Sve priručno, i brzo, kako bilo...
Očevi i djedovi nerazumljivi. Imanja
založena. I u Badenu - rulet.
I žena s onim prozirnim očima
(tako duboke plaveti da moraš
sjetit se mora kada ih pogledaš),
s imenom rijetkim i bijelom ručicom
i s tom dobrotom koju u nasljedstvo
kao da od nje dobila sam, -
izlišni dar mog surovog života.
Sva zemlja strepi, a omski robijaš
sve shvati i na sve postavi križ.
Evo sad sve će pomiješati se
i sam nad neredom prvostvorenim
uzletjet će kao neki duh. Ponoć bije.
A pero škripi, i mnoge stranice
na Semjonovski trg već mirišu.
Eto kad smo se smislili roditi
i, bez pogreške procijenivši vrijeme,
da se ne propusti ništa od prizora
neviđenih, s nebitkom se oprostismo.
3. Treća
Mene je kao rijeku
Surova epoha zaokrenula.
Život mi podmetnuše. Koritom drugim,
mimo onoga, on je potekao,
I ne znam više ni svoje obale.
O, koliko prizora propustih,
i zavjesa se bez mene dizala
i padala je isto. Koliko prijatelja
svojih ne sretoh ni jednom u životu,
i koliko mi obrisa gradova
u očima mogu izazvat suze,
a znam jedan grad na svijetu
i opipom ću ga u snu pronaći.
I koliko stihova nisam napisala,
i tajni njihov kor luta oko mene
o možda će me jedanput
zagušiti...
Ja znam i početke i krajeve
i život nakon konca, i još nešto
čega se sada ne treba sjećati.
I nekakva je žena sada moje
jedino mjesto tako zauzela,
i zakonito moje ime nosi,
ostavivši mi nadimak od kojeg
učinih onda sve što god se moglo.
Ja neću, jao, leći u svoj grob.
--------
Ali kad bih sa strane pogledala
na sadašnji svoj život koji živim,
prepoznala bih i zavist na kraju....
-.-
Posveta iz "Poeme bez junaka"
27. 12. 1940.
... a zato što papira nemah dosta
ja pišem na tvome rukopisu.
I evo već se tuđa riječ probija
i, kao nekad pahulja u ruci,
povjerljivo, bez prijekora se topi.
I trepavice tamne Antinoja
podignuše se - a tamo zelen dim,
i podsjeti na vjetrić rođeni...
Nije li more?
Ne, to je samo hvoja
grobna, i u naplavini pjena
sve bliže, bliže...
Marche funebre...
Chopina...
Noć. Fontani Dom
-.-
Prvi dio prvog poglavlja
Ovo se sve sakuplja polako.
Kao jednu muzičku frazu,
Čujem šapat: "Zbogom! Krećem!
I ostavljam tebe živu,
Ali ćeš biti moja udovica,
Ti - Golubice, sunce, sestro!"
Na trgu dvije slivene sjeni...
A zatim - stuba ravni stepenik,
Vapaj: "Ne treba!", i iz daljine
Čisti glas:
"Ja sam za smrt spreman".
(S ruskog preveo Fikret Cacan)
0 comments:
Objavi komentar