Rođen je 1911. u Hrvatskoj Dubici, ali je kao sin oca željezničara često s obitelji selio pa je djetinjstvo proveo u mađarskom gradiću Öreglaku. 1918. obitelj se vraća u Hrvatsku Dubicu, gdje polazi pučku i trgovačku školu. 1932. upisuje se na Filozofski fakultet u Zagrebu. Poginuo je 1941. na bizaran i apsurdan način: ubio ga je prestrašeni vojnik na straži dok je kasno noću prolazio pored Topničke vojarne u Ilici.
Za života su mu tiskane knjige novela Mati čeka (1934) i Tihi putovi (1939), zbirke pjesama Sviram u sviralu (1935), Mrtve oči (1938) te ciklus pjesama Tuga ljeta (u skupnoj zbirci Lirika, 1935) re romani Tuđa žena (1937) i Sam čovjek (1937). Posmrtno mu je tiskana knjiga Mrlje na suncu (1971).
Kozarčanin je u svojim djelima obuzet smrću, strahom i bijedom, kao što je to primijetio i I. G. Kovačić: "Nitko nije u hrvatskoj književnosti govorio toliko o krvi, o mraku, kišama, provincijskoj tuzi, ljudskoj mržnji, maglama i mrtvacima kao Kozarčanin, te čovjek dobiva dojam da je naslućivao svoju strašnu, tragičnu smrt." Roman Sam čovjek sa svojim Noćnim dijalogom, pripovijest Tri gavrana i jedan čovjek te niz pjesama iz zbirke Mrtve oči, a napose Pohod mrtvih, potvrđuju ovu tezu.
TRI GAVRANA I JEDAN ČOVJEK (Savremenik, 1938)
U gostionici na kraju grada okupljaju se pristav Gajski, skitnica i izgonaš Rok te profesor. Tu je i Eva, koju je Rok pronašao na ulici te ju učinio ženom i sluškinjom. S njom potajno ljubuje i profesor, inače u nesretnom braku s boležljivom ženom koja umire od raka. Rok otkriva profesorovu vezu s Evom pa ga nakon tuče, istjera iz krčme. Nakon izbora i promjene političke vlasti Gajski ostaje bez ikakvog oslonca. Profesorova žena umire. Jedno jutro Rok dolazi po profesora s viješću da ga Eva hitno želi vidjeti. profesor odlazi i nalazi Evu napola mrtvu na krevetu (Rok ju je pretukao). Tu je i mrtav-pijan Gajski. Rok ih sili da piju. Našli su ih tek kasno popodne; Eva je već mrtva, Gajski onesviješten, a Rok na krilu drži profesora koji se zaklinje da nikada nije ni dirnuo Evu. Kraj pripovjetke je lirski: "U parku plakaše drveće za lišćem i pticama. Počela je škropiti kiša."
Ova odulja pripovijest, uz bizarnu sliku o činovničkoj bijedi, bludu i nasilju, predstavlja i sarkastično-melankoličnu sliku bijednog moralnog života beznačajnih, ali i opakih političkih mešetara. S ambijentom krčme, bolesničkih soba, učmale malograđanske atmosfere, puna je oštrih autorovih invektiva na nacionalno i socijalno stanje politički obespravljene Hrvatske (Savska banovina) u razdoblju između dva rata. U ovoj prozi mračnih slika, bluda, pijanstva i ubojstva na jednom mjestu pijani profesor recitira Matoševu pjesmu 1909.
Po svojim žanrovskim karakteristikama roman Sam čovjek naslanja se na specifičnu inačicu tzv. Bildungsromana, karakterističnu za hrvatsku književnost kraja 19. i početka 20. stoljeća. Obično se radi o propasti mladog i nadarenog junaka (Ivica Kičmanović, Tito Dorčić, Đuro Andrijašević) koji ne uspijeva premostiti staleške razlike, ali iza takvog prikaza krije se ideologem kojim su pisci, osobito oni pravaške orijentacije tumačili socijalnu zbilju kraja 19. stoljeća.
SAM ČOVJEK (1937)
Glavni protagonist romana je Valentin, koji, ispovijedajući se, traga za korijenima vlastite osame te retrospektivno opisuje svoje djetinjstvo: odrastao je u imućnoj obitelji, uz moćnog i goropadnog oca, bogatog trgovca i tihu šutljivu majku. Roditelji se nisu voljeli, a nakon što je majka umrla, otac je naprije ljubovao sa sluškinjom Terezom, a zatim se ponovno oženio mladom i lijepom Agatom, koja je za njega pošla samo da spasi svoju obitelj od materijalne bijede. Mali Valentin odrasta dakle u krajnje nezdravoj i mučnoj atmosferi u kojoj ga nitko ne razumije, a simpatije ne uspijeva pridobiti ni u okolini jer je sin mjesnog lihvara i bogatuna, koji se uz to počeo baviti i politikom te tako na sebe navukao dodatni gnjev okoline. Bolje ne prolazi niti u školi, koja mu, uz to, i ne ide baš najbolje.
Drugi dio romana posvećen je odnosu prema Valentinovoj, najprije ljubavi, a onda i ženi - Bugi. Pripovjedač detaljno opisuje sve faze upoznavanja, udvaranja i bračnog života. Buga se pojavaljuje kao svojevrsna replika Valentinove maćehe Agate: ona je također tip fatalne žene; zavodljiva, nevjerna, ali istodobno mučena osjećajem neprilagođenosti te progonjena permanentnim osjećajem tuge i nesreće. Valentin je zaljubljen u nju, ali osjeća podsvijesni strah od nje. Shvativši da ima ljubavnika, Valentin ju ubija (čin ubojstva nije prikazan!) te izlazi iz stana u kišnu noć.
U kratkom završnom poglavlju naslovljenom SAM ČOVJEK, pripovjedač nas vraća u inicijalnu situaciju: pijani se Valentin ispovijeda u krčmi nekom jednako pijanom gostu, ali ispovijed upućuje i čitatelju, govoreći ponovo o svojoj beskrajnoj samoći i nesretnoj ljubavi prema Bugi - "svetici i bludnici".
Sam čovjek jedan je od najvažnijih romana međuratne hrvatske književnosti, društveno-angažirani komentar socijalnih, političkih i ekonomskih prilika, ali istovremeno i psihološki produbljena proza koja dojmljivo iscrtava nekoliko impresivnih, duševno kompleksnih i tragički determiniranih literarnih karaktera. Istodobno analizira i ljudsku osamljenost, bačenost u egzistenciju, nemoć uspostavljanja konstruktivnih odnosa s Drugim, nemoć komunciranja i realizacije ljubavnog odnosa. Svojim egzistencijalnim negativitetom, zajedno s Krležinim romanom Na rubu pameti, ovaj roman anticipira književnost egzistencijalističke inspiracije koja će u hrvatskoj književnosti doživjeti vrhunac šezdesetih godina u Šoljanovim i Novakovim romanima.
(Velimir Visković, predgovor u Ivo Kozarčanin: SAM ČOVJEK, Konzor, Zagreb, 1996.)
LIRSKI ROMAN IVE KOZARČANINA
Lirski roman karakterističan je žanrovki hibrid nastao kao produkt avangardističkih strujanja i težnje za prevrednovanjem žanrovskog sustava. Sintagma lirski roman upućuje da se radi o približavanju romana strukturi lirike, odnosno prenošenju nekih oblikovnih postupaka karakterističnih za liriku u prozni oblik. Susret romana i lirke rađa specifičnu sintezu u kojoj se žanrovske konvencije na prvi pogled potiskuju u korist svojevrsnog "generičkog univerzalizma".
U romanu Sam čovjek, prostor lirizma otvara već pripovjedna perspektiva; cijeli je roman zapravo unutrašnji monolog, ispovijest provoosobnog pripovjedača Valentina imaginarnom sugovorniku, zapravo vlastitom dvojniku. Monolog postupno prerasta u svojevrsni dijalog Valentina prije počinjenog ubojstva s Valentinom nakon počinjenog ubojstva, tj. sadašnjeg Ja s prošlim Ja. Riječ je dakle o autodijegetičkoj poziciji u kojoj se narator pojavljuje i u funkciji protagonista djela, što pojačava iluziju realnosti i istinitosti. Posrijedi je samo realnost subjekta, onoga što se događa u njegovom svijetu, što je suprostavljeno stvarnom, objektivnom svijetu. Svijet je atomiziran, pa je fragmentarnost samo primjerena tehnika prikaza disperzirane zbilje. Čitav roman prožet je lirskim interludjima u kojima jezični medij ne posreduje zbivanja, nego na onakve semantičke implikacije kakve poznajemo u lirskoj pjesmi. Jezik se, stoga, više ne iscrpljuje u golom mimetizmu, nego postaje vrijednost sam po sebi.
Kao u svim romanima pisanim u 1. licu, i ovdje se može uočiti dvostruka funckija naratora: on je a) osoba koja doživljava i promatra svijet i koja sudjeluje kao akter u prošlim zbivanjima, i b) osoba koja pripovijeda. Jedno Ja pripovijeda, a drugo je "objekt" pripovijedanja i analize, pa se tako stvara određena napetost, pripovijedna distanca, odnosno "dvostruka optika": optika pripovjednog i doživljajnog subjekta.
Roman Sam čovjek gradi se na kreativnim potencijalima memorije: već samo sjećanje čini proces pripovijedanja, a i predstavljeni svijet izrasta u procesu izbora i srukturiranja sjećanja. Taj način pripovjedne opcije omogućuje sintezu reminiscencije i impresije, dedukcije i indukcije, misli i osjećaja, prošlosti i sadašnjosti.
Lirizam je u ovom romanu motiviran duhovnom fizionomijom lika-naratora. Otuda i tendencija da se intimna raspoloženja projiciraju na pejzaž; on je ovdje humaniziran, to je korelativ stanja ispovjedng subjekta, "slika" njegove duše pa je Kozarčaninov lirski pripovjedač zapravo impresionist koji nastoji i na čitatelja prenijeti svoj "osjećaj života".
U ovom se djelu afirmira koncept zbilje i individua koju je razvio austrijski fizičar Ernst Mach (Analiza osjeta, 1966.): po Machu objektivna stvarnost postoji tek kao kompleks naših osjeta: ona se sastoji od boja, zvukova i mirisa; osjeti su "elementi", a predmeti "kompleksi elemenata" pa se i ljudski individuum poima kao suma opažanja, osjeta i ugođaja koji izazivaju različite impresije. Subjekt se neprekidno mijenja, kao što se mijenjaju i dojmovi o njemu, a jedinstvo subjektu osiguravaju jedino sjećanja i uspomene, stalno obnavaljanje preživljenih uspomena i dojmova.
Podređujući zakone epskog narativnog oblikovanja lirskom duhu i impresionističkom doživljaju, Kozarčanin je svoje djelo oslobodio pragmatizma i banalnosti same priče (klasičnog ljubavnog trokuta) i uveo lirizam kao samostalnu vrijednost.
(Krešimir Nemec: TRAGOM TRADICIJE, MH, Zagreb, 1995.)
0 comments:
Objavi komentar