Tišina je nježno klizila niz moja ramena. Niz leđa. Vjetar je plesao s drvećem, ali ja ga nisam mogla čuti. Mogla sam samo vidjeti kako uživa u plesu praveći igru grana. Ti si bio uz mene. Govorio si mi da se ne bojim i da je voljeti normalno, da nisu svi zaboravili kako. Grlio si me nježno i u meni je nastala tišina - nakon dugo vremena. Umjesto zvuka u mojoj glavi izmjenjivao se zbir slika i mirisa. Htjela sam poletjeti tvojim stopama i reći ti da ne odlaziš još jer ti nisam rekla što osjećam. Ali nisam to učinila. Ostala sam sjediti sama gledajući ples vjetra dok su tvoj pozdrav i osmijeh lagano nestajali kao odneseni jekom.
Hoćeš li se zbilja vratiti ili si kao i drugi samo slagao da te ne zamrzim odmah na početku?
0 comments:
Objavi komentar