Hoću da bol izrazim u pjesmi koja će reći
kako mi je mladost lišena ruža, snova i nada,
kako mi je venuće gorko počelo život žeći
zbog patnje beskrajne i svagdašnjih jada.
I putovanje na Orijent što obećava čuda,
i žito molitve koje je u psovku cvalo,
i među lokvama zbunjenost bijeloga labuda,
i varavo sunce boeme što je u noći sjalo.
Daleki clavecin*, iz čijeg zaborava
u naš san nije došla nikad draga sonata,
brod naivni, gordi jarbol, gnijezdo tamno,
koje je noć ovilo milinom punom zlata.
Mirisavu nadu svježih, mladih trava,
jutarnje pjevanje slavuja u proljeće,
ljiljan što ga kruta sudbina uništava,
bjesnilo zla i slijepo traženje sreće.
Zlu amforu što je otrovom krcata,
koji će unutrašnje mučenje životu da poda,
žalostivu savjest našega ljudskog blata
i strah od prolaznosti, od nesigurna hoda
kroz česte bojazni i staze pune drača
u pravcu neizbježnih i nepoznatih zona,
prema brutalnoj kobi, da spavamo od plača
snom iz kog nas može trgnuti samo Ona.
* clavecin (izg. klàvsēn) m. glazb. pov. - francuski termin za čembalo
0 comments:
Objavi komentar