Kad me pitaju žalim li za nečim
Što je ostalo za mnom u svijetu
Ja ne pamtim ni žene ni plaže ni gradove
Premda bih, morate mi vjerovati, i zavezanih očiju
Mogao stići iz Rima u Ostiju na ponoćni sastanak s
Pasolinijem
Ili s obale na obalu Amerike.
Sjećam se međutim dana kad bih
Predvečer, nakon posla, umjesto kući
Krenuo nasumce prema pustinji
Suprotno od sunca
U noć Navajo Indijanaca i velikih
Zakotrljanih busenova trave;
Poslije sat dva ili tri vožnje
Našao bih kakvu gostionicu uz cestu
Naručio najbolju večeru tog dana
I polako žvakao hranu
Misleći na pustinjske insekte što proždiru jedan drugoga
I promatrajući noge u hodu,
Prsa ili tužne oči i uslužne osmijehe konobarica.
Između mene i svijeta bila je samo pustinja
I neizbježna boca Coca-Cole
Svijet je izgledao bolje
Nebo je također izgledalo zdravije nego nad Hollywoodom
I ja bih između zalogaja i zalogaja
Poželio da se nikad ne vratim
Da zauvijek ostanem među škorpionima
Guštericama i čegrtušama
Da slušam kako pustinjski vjetar
Polako kotrlja travu niz aleju pješčane vječnosti
Dok ja svlačim najmlađu konobaricu
Napokon spreman na malo nježnosti, na malo ljudske
ljubaznosti
Spreman da joj oprostim truli zub
Nesavršenstvo gležnja ili pijana oca
Koji ju je deflorirao u jedanaestoj.
Ali večere su uvijek završavale kavom
Plaćanjem i mojim propitkivanjem
Za najkraći put kući. Potom
Oštro ubacivanje u brzinu,
Lagani osjećaj samoće
I ovisnost o Du Pontovim gumama
I luda vožnja praznim noćnim cestama
Prema planini
Što se u daljini beskrajno i strmo dizala iz mraka,
Iza koje su me čekale zelene optužujuće oči
Moje tadanje žene
I noćni Los Angeles prostrt od obronaka do nevidljiva
Oceana
Kao da gori u groznici vjerskog iščekivanja kakva
Istinskog Spasitelja
Koji je očito prepametan, nema takve nakane
I nikada neće stići.
0 comments:
Objavi komentar