Smrt uvijek čeka među godinama
kao tajnovito drvo koje zamrači
bjelinu staze, neočekivano,
a mi hodamo te nas iznenadi.
Onda, na rubu njezine sjene,
neki nas tajni drhtaj zaustavi:
gledamo u visinu i naše oči,
poput mjeseca, čudesno blistaju.
I, poput mjeseca, ulazimo u noć
ne znajuć kuda idemo, a u nama
smrt raste, nezaustavljivo,
s umilnim užasom hladna snijega.
Put se rasipa u tugu zemlje
u kojoj nema svjetla da je osnaži.
Samo ostaju oči koje pitaju
u potpunoj noći i ne umiru nikad.
0 comments:
Objavi komentar